Bruno Bušić, rođen 6. listopada 1939. u Vinjanima Donjim kod Imotskog, bio je istaknuti hrvatski novinar, publicist, politički zatvorenik i politički emigrant. U emigraciji je aktivno djelovao i zadobivao podršku većine hrvatskih političkih emigranata, stoga je trebao preuzeti vodstvo tadašnje krovne iseljeničke organizacije Hrvatsko narodno vijeće (HNV). Bio je to razlog zašto ga je Udba odlučila likvidirati, na današnji dan, 16. listopada 1978. godine u Parizu. Francuska policija rekonstruirala je Bušićev boravak od dolaska iz Londona u Pariz – osim te večeri kad je ubijen. Kobnog dana oko 22.15 sati, njegov stanodavac Petar Brnadić začuo je buku ispod prozora i kad je sišao u dvorište, vidio ga je kako ustrijeljen leži na podu. Ubojstvo Bruna Bušića, međutim, i danas je ostalo bez pravno-sudskog epiloga, a počinitelji bez kazne.
Stoga je, u povodu 48. obljetnice njegova ubojstva, u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu danas održan znanstveni skup "Bruno Bušić - život i djelo", posvećen njegovu životu, političkom djelovanju i okolnostima ubojstva. Skup su organizirali Sveučilište obrane i sigurnosti "Dr. Franjo Tuđman", Hrvatski institut za povijest, Hrvatski državni arhiv, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru u sklopu projekta "Temelji hrvatske samostalnosti". Program je otpočeo projekcijom isječka dokumentarnog filma "Hrvati – teroristi ili borci za slobodu", nakon su se Brune Bušića prisjetiti njegovi suvremenici i prijatelji, među kojima je i Dražen Budiša. Taj svjedok vremena, jedan od istaknutih sudionika Hrvatskog proljeća i bivši predsjednik HSLS-a, Brunu Bušića je upoznao u travnju 1971. kada je, nakon povratka iz Francuske, stigao u Savez studenata.
– Došao je pozdraviti nas i upoznati, u društvu svoje tadašnje djevojke čijeg se imena ne sjećam, ali znam da je bila Baskijka. Na mene je Bruno ostavio dojam srdačnog, duhovitog čovjeka i, reći ću, čovjeka gospodskih manira. Iako sam znao dosta o njemu, meni nikada nitko nije rekao da on ima govornu manu pa sam u tom prvom susretu bio iznenađen kad sam čuo kako govori (Bušić je mucajući, pri govoru doživljavao snažne blokade i grčeve, op.a.) – otpočeo je Dražen Budiša, dodajući kako se od tog dana idućih šest mjeseci vrlo . često susretao s Brunom Bušićem.
– Jednom prilikom sam ga doveo i u dom mojih roditelja u Splitu, s kojima će se nastaviti družiti, kontaktirati i nakon što je izišao iz zatvora, pa će ih u ljeto 1975. ponovno doći posjetiti na nekoliko dana. Tada je mojim roditeljima rekao da uskoro bježi iz Hrvatske jer za njega u Hrvatskoj nema života. Bio je bez posla jer je, osim na dvije godine zatvora, osuđen i na zabranu dvije godine javnog djelovanja. On je, dakle, tri puta zatvaran, tri puta je izgubio posao tri puta je emigrirao iz Hrvatske, odnosno, Jugoslavije – prisjetio se Dražen Budiša, koji se s Bušićem susreo i na prijemnom odijelu zatvora u Staroj Gradišci. S njima su robijali i Zlatko Tomičić te imotska trojka: Prka, Prlić i dr. Tandara.
– Mi smo već tada u tom zatvoru biti maltretirani, i onda je jednog dana Bruno Bušić napisao pismo Sekretarijatu za pravosuđe u kojem je stajalo: Žalba na postupak unitarističko-rankovićevskih snaga prema zatvorenicima. Inače je bio sklon tome pisanju žalbi, pisama i predstavki. Pisao je i Bakariću, Milka Planinc... i to je bio isto jedan vid njegove političke borbe – kazao je Budiša, koji se potom prisjetio kako ga je Bušić 1977. nagovorio da sudjeluje u snimanju filma "Hrvati teroristi ili borci za slobodu". – Nazvao me telefonom i molio me da sudjelujem u snimanju filma u Zagrebu, pod kapuljačama i s nekim drvenim puškama, da se pokaže da u Hrvatskoj postoji oružani otpor. Meni je bilo nevjerojatno da on to traži od mene jer je to bilo vrlo opasno, i ja sam grubo reagirao, rekao mu "ti nisi normalan" i prekinuo taj razgovor. Bila je to prva gruba riječ koju sam mu ikada izgovorio i to me progonilo, pa sam ipak pristao sudjelovati u tom filmu – kazao je Budiša.
– Sabrana djela Brune Bušića objavljena su pod naslovom "Jedino Hrvatska". Može se reći da su te riječi ujedno i ideja vodilja njegovog života od trenutka kada se počeo baviti politikom pa do smrti. Na kraju, još samo jedna slika: Bruno Bušić nikad nije bio na nogometnoj utakmici. Kad mi je to rekao, pozvao sam ga na Maksimir. Pridružio nam se Ante Paradžik i Ante Leontić. Nakon utakmice išli smo Zvonimirovom ulicom i zaustavili se ispred doma JNA. I onda je netko od njih pitao: a što će u ovoj zgradi biti u našoj državi? Onda se čulo različitih prijedloga, a Bruno Bušić je rekao: "Ovdje će biti stožer Hrvatske vojske" i eno ga, to je danas Dom Hrvatske vojske – zaključio je Dražen Budiša.
Među govornicima na skupu bio je i dr. sc. Domagoj Knežević s Hrvatskog instituta za povijest, koji je govorio o političkom suđenju Bušiću u okolnostima sloma Hrvatskog proljeća. – Slom Hrvatskog proljeća i represivni progon koji je uslijedio imali su nedvojbeno ključni utjecaj na povijest Hrvatske i hrvatskog naroda sve do demokratskih promjena 1990. godine. Tijekom pokrenutog vala masovne represije 1972. na meti političkog progona našao se i Bruno Bušić, kao suradnik Hrvatskog tjednika, koji je izlazio pod okriljem Matice hrvatske te je bio glavna medijska potpora javno proklamiranim zahtjevima Hrvatskog proljeća. Ovo suđenje Bušiću bilo je zapravo suđenje njegovim analitičkim tekstovima koji su bili označeni kao neprijateljska propaganda, a u kojima se argumentirano govorilo o zapostavljanju hrvatskih nacionalnih interesa. Političko suđenje Bruni Bušiću u okolnostima sloma Hrvatskog proljeća nedvojbeno je usmjerilo njegov daljnji životni put, tijekom kojega je postao jedan od ključnih ljudi hrvatskog političkog iseljeništva – izvijestio je Domagoj Knežević.
Nadalje, rektor Sveučilišta obrane i sigurnosti "Dr. Franjo Tuđman", prof. dr. sc. Ivo Lučić, analizirao je suradnju i odnos Brune Bušića i Franje Tuđmana, koja se može pratiti od 1965. kada se Bušić zaposlio na Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, na čijem je čelu bio upravo dr.Tuđman. – Nakon Bušićeva uhićenja i ilegalnog odlaska u Beč 1966. godine, Tuđman je organizirao njegov povratak, uvjeren da je korisniji u domovini nego u inozemstvu. No Franjo Tuđman smijenjen je s mjesta direktora Instituta 1967. i prisilno umirovljen. S obzirom na to da je njegova karijera bila izravno povezana s Tuđmanom, započeli su problemi i za Bušića, koji je otpušten. Tuđman je svojim vezama pomogao Bušiću da 1970. ode na usavršavanje u Pariz. U Zagreb se vratio 1971. i zaposlio u Hrvatskom tjedniku.
Nakon sloma Hrvatskoga proljeća obojica su osuđena na zatvorske kazne u istom sudskom postupku. Bruno Bušić konačno je emigrirao u rujnu 1975. godine. Prema dostupnim podacima, Bušić i Tuđman susreli su se prilikom Tuđmanovih ilegalnih putovanja u inozemstvo u listopadu 1977. u Švedskoj te u kolovozu 1978. godine u Španjolskoj – ističe prof. Lučić, dodajući da je Tuđman za ubojstvo Bušića saznao sutradan slušajući radio Köln. – U svom Dnevniku navodi da je ostao užasnut, da mu se srce steglo u bolu i gorčini te da nije mogao suzdržati suze. Za Brunu je napisao da je, bez dvojbe bio jedan od najtalentiranijih mlađih hrvatskih publicista, ekonomist i književnik. Čelik Hrvat, koji nije bio protiv socijalizma u njegovom idealnom smislu, a pristao bi i na komunističku Hrvatsku, samo kad bi bila Hrvatska – zaključio je Ivo Lučić.
Bivši politički emigrant Bože Vukušić podsjetio je kako se od 1999. do 2000. godine sudilo osumnjičenom udbinom ubojici Vinku Sindičiću pred Županijskim sudom u Zagrebu. – Suđenje je zapravo bila farsa sa svrhom ne samo da se Sindičić oslobodi, nego još više da se spriječi proširenje istrage na nalogodavce i organizatore Bušićeva ubojstva, pa čak i da se amnestira Udba općenito za likvidacije hrvatskih političkih emigranata. Kasnije se otkrilo da su akteri te sudske farse, opstruirajući istragu i suđenje, zatajili svjedočanstva i dokumente o osobama koje su se, među ostalim, nalazile kao nalogodavci i organizatori ubojstva Brune Bušića u vodstvu Partije i Udbe u republičkim centralama u Zagrebu i u Beogradu – kazao je Bože Vukušić. Završni dio konferencije bio je posvećen Bušićevim političkim idejama i načinu na koji je njegov rad predstavljen u hrvatskoj historiografiji. Obilježavanje obljetnice otpočelo je jučer polaganjem vijenca na Bušićev grob, a misa zadušnica održat će se danas u 19 sati u crkvi Svete Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu. Naposljetku, organizatori pozivaju Bušićeve prijatelje, poznanike i suradnike da podijele svoja sjećanja te im dostave pisma, dokumente i drugu arhivsku građu vezanu uz njegov život i rad.
FOTO Vukovar se prisjeća svojih heroja: Na groblju odana počast Blagi Zadri i Alfredu Hillu
Otvori KEKS Pay
E, moj Budiša. Ostat ćeš zapamćen po dovođenju SDP-a na vlast 2000. Krivi radari. Ali nisi jedini. I danas imamo jednog koji ima krive radare. Ali ne da fotelju ovaj danas. Vlast mu se omilila.