Svijet je uvijek bio pun stranaca. Mnogi su iskusili egzil. O strancima je pisao još starogrčki dramatičar Eshil (525. pr. Kr. – 456. pr. Kr.), otac grčke tragedije. Mještanima Aritza na talijanskom otoku Sardiniji stranci su bili i Hrvati. Službeno su ih nazivali “izbjeglim Hrvatima” (fuoriusciti croati), dakle onima koji su otišli iz svoje zemlje, “prognanicima” (confinati), odnosno izbačenima izvan granica, “jugoslavenskim podanicima” (sudditi jugoslavi), “sudditi” se odnosilo na pučanstvo u kraljevinama, te “izbjeglim Jugoslavenima” (fuoriusciti jugoslavi). I omotnica s dokumentima i pismima u arhivu naslovljena je “fuoriusciti croati”, a riječ je o dokumentima vezanima za boravak, petorice Hrvata, ustaša, u mjestu Aritzu u središtu Sardinije krajem tridesetih godina prošlog stoljeća. Tu su pohranjena njihova originalna pisma koja su pisali prijateljima i obiteljima, kao i odluke ondašnjih talijanskih vlasti vezane za njihov boravak u tome gradiću od oko 1200 žitelja. Na temelju tih pisama talijanski arhivisti i povjesničari proučavali su ne samo njihov boravak u Aritzu, već i njihovu političku orijentaciju, ali i općenito ustaški pokret u Kraljevini Jugoslaviji te ustaše u Italiji.
Na temelju njihovih pisama, kao i odluka talijanskih dužnosnika vezanih za njih, 2002. objavljena je knjiga koju je financirala Općina Aritzo, a 2003. održana je u tome gradiću i rasprava o boravku “izbjeglih Hrvata” u Italiji na kojoj su, među ostalima, sudjelovali povjesničari Gianni Filippini, Giacomino Zirottu i Luciano Marrocu. Nakon toga više se nije mnogo istraživalo. Za mog nedavnog posjeta Aritzu, pitao sam o tome i načelnika toga gradića Gualtiera Mamelija koji je rođen 1963. godine, ali on nije znao ni da je bila objavljena ta knjiga, kao ni da u gradskom arhivu o tome postoje dokumenti, no vrlo me ljubazno primio, otpratio do arhiva, te razgovarao o sadašnjoj situaciji u Aritzu. No zamjenik načelnika Antonio Meloni koji je rođen 1941. bio je upoznat i s knjigom i s raspravom, a znao je nešto i o Hrvatima koji su bili prisiljeni boraviti u Aritzu. Obojica su iz stranke Gradska lista (Lista Civica) i na vlasti od 2015., ali su mi prijatelji sa Sardinije rekli da je načelnik Mameli po političkom uvjerenju više lijevo, a njegov zamjenik Meloni naginje desno. Obojica su me otpratila do gradskog arhiva gdje mi je na uvid pisma “izbjeglih Hrvata” dala arhivistica Susana Manca, koja je s tri žene – sestrama Annom Paolom i Vannom Maxia te Laurom Biancom Martinelli te jednim muškarcem, Andreom Asunisom – koautorica knjige pod naslovom “Ustaše u Aritzu, izbjegli Hrvati u Barbagii za vrijeme fašizma”.
Kao danas izbjeglice iz Afrike
Knjigu je pripremila udruga Arsc. Inform, a njezino je tiskanje financirala Općina Aritzo. Barbagia je planinski prostor od oko 1300 prostornih kilometara kojem pripada Aritzo i ostali gradići, s ukupno oko 120.000 žitelja. Ne samo u Aritzu, već i u drugim gradićima (Oniferi, Olzai, Ollolai, Gavoi, Sarule, Orgosolo, Mamoiada, Fonni, Tonara, Desulo, Tiana, Ovodda i Sorgono) bili su smješteni ustaše. No samo su u Aritzu, kako se čini, sačuvana u arhivu njihova pisma. Mnogi su arhivi bili uništeni za vrijeme Drugog svjetskog rata, zato taj u Aritzu ima posebnu važnost. Prema dokumentima iz arhiva u Aritzu, petorica “izbjeglih Hrvata” su Rudolf Perkov, rođen u mjestu Torbac Veice 18.4.1913., po zanimanju mornar; Franjo Mikcevic, rođen u mjestu Durdjevac 2.10.1911., po zanimanju stolar; Stjepan Milardovic, rođen u mjestu Glavina Imetsy 18.12.1907., po zanimanju vozač; Zorko Cudina, 30 godina; Paic Duic, 26 godina. Tako su uneseni u registar, a osim što manjkaju kvačice na slovima, a nema ni slova “đ”, ni rodna mjesta nisu im točno upisana. Drugi važan podatak je da su u Aritzo stigli 11. kolovoza 1937. u pratnji predstavnika zakona. Zašto je važan datum njihova dolaska u Aritzo? Zato što su ondje dovedeni u pratnji policije samo nekoliko mjeseci nakon sporazuma koji su u Beogradu potpisali talijanski ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano i jugoslavenski premijer Milan Stojadinović. Sporazum o poboljašnju odnosa između Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije potpisan je 25. ožujka 1937., a Ciano, Mussolinijev ministar vanjskih poslova, nekoliko je dana boravio u Srbiji. Išao je i u lov sa Stojadinovićem, slikao se s mladim Srpkinjama u narodnim nošnjama, primio ga je princ Pavle (koji je naslijedio Aleksandra ubijenog 1934. u Marseilleu), a srpski narod u Beogradu, kako prenosi talijanski tisak tog vremena, što je istaknuto i u knjizi, klicao je Cianu, Stojadinoviću i Mussoliniju.
No vratimo se knjizi iz Aritza i jednoj od autorica, Susanni Manca, jedinoj koja je ostala u tome gradiću i kaže da nema namjeru napustiti mjesto u kojem se živi jako dobro. Pretpostavlja se da je dio Hrvata došao u Italiju iz Belgije i Francuske 1934. godine. Ovi u Aritzu, kaže, nisu pripadali skupini vjernih pristaša Ante Pavelića, koji je bio u Italiji do 1941. Za razliku od vjernih pavelićevaca, ovi iz Aritza vjerojatno su se u svoja rodna mjesta vratili mnogo ranije, odnosno 1938. Bili su na Sardiniji nešto više od godinu dana, a stigli su iz Liparija, kamo su bili prebačeni mnogi Hrvati nakon sporazuma Rim – Beograd. Mnogi Hrvati htjeli su se iz Italije prebaciti u druge zemlje, najviše se spominje SAD, gdje je bila velika hrvatska zajednica.– Iz pisama napisanih na hrvatskom jeziku koje čuvamo ovdje u Aritzu vidi se da spominju Hrvate u SAD-u – kaže Manca i dodaje da je svako pismo koje su napisali ili dobili trebalo biti prevedeno, a moglo je biti uručeno tek kada je prošlo cenzuru vlasti.
– Hrvati u Aritzu živjeli su svoj život, nisu se povezivali s lokalnim stanovništvom, premda se iz arhiva vidi da se jedan od njih, Rudolf Perkov, namjeravao tu oženiti. Za službenu Italiju oni su bili “fuoriusciti” i talijanska ih je država trebala uzdržavati. Čim su stigli u Aritzo, gradska vlast, odnosno načelnik (podestà) pisao je kvestoru (upravitelju policije) u Nuoru da pošalje novac za njihovo uzdržavanje – kaže Manca.
Mještani na njih nisu baš dobro gledali?
– Nisu ništa radili, a dobivali su novac od talijanske države. Normalno je da mještani to nisu dobro prihvaćali. Isto kao što sada ima onih koji spočitavaju talijanskoj državi što uzdržava izbjeglice iz Afrike – kaže Manca.
Ako su Hrvati i znali koju riječ talijanskog, na Sardiniji su se teško sporazumijevali jer ondje se, osobito u malim mjestima i u ono vrijeme, govorio sardinski jezik. Sada je taj jezik, sardu, i službeno priznat kao jedan od 12 jezika koji se govore u Italiji, a među kojima je i hrvatski. Premda je Mussolini uveo u škole talijanski jezik za sve (prethodno se i u školama govorilo na dijalektu ili jeziku područja), ipak se može kazati da je tek televizija “uvela” jedinstveno sporazumijevanje.
Što je odgovorio načelnik policije, odnosno vlast u Nuoru?
– Kvestor je poslao novac, ali je i pozvao Hrvate da rade kako bi imali nešto više novca od onoga što im daje država. No nijedan od njih nije pokazivao volju za radom – odgovara na to pitanje Manca.
Prema podacima iz arhiva njih petorica dobivala su zajedno 1250 lira mjesečno, dakle svaki po 250 lira, ali su imali i pravo kupovati odjeću i obuću u mjestu, a troškove je pokrivala talijanska država. Talijanske vlasti nisu plaćale samo to, već i sve troškove koje bi napravili. Je li 250 lira mjesečno bilo puno ili malo? Teško je znati, ali prema zapisima bilo je službenika u administraciji koji su imali brojnu obitelj, a primali su mjesečnu plaću koja je bila niža od iznosa pomoći koju su dobivali hrvatski “fuoriusciti”.
Dakako, mnogima je bilo teško u novom okruženju. Već u pismu od 5. listopada 1937., dakle samo dva mjeseca nakon dolaska u Aritzo, Hrvat piše kako je “teško živjeti u pustinji Sardinije”. Nisu bili u pustinji, već u šumi, ali se njima činilo da je pustoš oko njih.
– Mladim ljudima poput njih, koji su bili stalno u pokretu, bilo je teško priviknuti se na mirovanje na jednom mjestu. Zbog toga su neki pokušali otići u druga mjesta posjetiti druge Hrvate, svoje drugove, ali bili bi uhićeni i zatvarani zbog kršenja obveze ostanka. Neki su zbog toga bili u zatvoru nekoliko mjeseci – iznosi Manca.
Prema dokumentu talijanskog ministarstva vanjskih poslova koje je pratilo njihovo prebacivanje na Sardiniju, bilo je riječ o “turbulentnim” elementima. No u Aritzu nisu stvarali nikakve probleme, osim što su njih dvojica, Paić i Čudina, pobjegli i bili su uhićeni 2. ožujka 1938. u mjestu Desulu, kako stoji u dokumentu, te su bili zatvoreni dva mjeseca. U prvom poglavlju knjige iznosi dio povijesti odnosa između tadašnjih kraljevina Italije i Jugoslavije, kao i o nastanku ustaša, boraca za neovisnost Hrvatske, kako ih se također naziva. Govori se o Mussolinijevoj vanjskoj politici koja je nakon stvaranja kraljevine SHS bila usmjerena na proširenje svoga utjecaja na toj strani Jadrana, odnosno Mussolinija su posebno zanimali Dalmacija, Zadar i Rijeka. U tom okviru podupirao je hrvatski nacionalizam, pa i financijski, kao i prihvaćanje Hrvata u Italiju. Ugovor o prijateljstvu koji su 1927. potpisali Beograd i Pariz u očima Italije izgledao je kao prepreka talijanskoj politici na Balkanu.
“Mussolinijev projekt bio je oslabiti jugoslavensku državu i potkopati Francusku kao dominatora na Balkanu. To je bio aspekt revizionističke fašističke politike usmjeren na stvaranje nove geopolitičke strukture nastale u Europi s Versailleskim ugovorom nakon Prvog svjetskog rata”, objašnjava se u knjizi tadašnja talijanska politika koja je 1926. – 27. podupirala protusrpske iredentističke pokrete kao što su bili hrvatski separatisti, makedonski teroristi, crnogorski i albanski “fuoriusciti”. Posebnu pomoć dobivali su “ustaški hrvatski separatisti” i bez obzira na to što se to htjelo držati u tajnosti, ipak je ta činjenica zasmetala jugoslavenskoj vladi. Ustaški pokret “službeno je nastao 1929. unutarnjom strujom hrvatskog separatizma koju je vodio povjesničar intelektualac Ante Pavelić”, objašnjava se u knjizi, premda se drži da su začeci ustaškog pokreta nastali nakon Pavelićeva govora u Zagrebu u lipnju 1928., posvećenog ubojstvu Stjepana Radića u Skupštini u Beogradu.
Povratak pod uvjetom
U razdoblju između 1928. i 1934. talijanska vlada sklopila je sporazume o uskoj suradnji s Albanijom, Austrijom, Mađarskom i Bugarskom, čime je htjela stvoriti protutežu sporazumu koji je Francuska potpisala s Jugoslavijom, Rumunjskom i Čehoslovačkom. Organizirana je i potpora ustašama na talijanskom teritoriju. Pavelić i neki šefovi pokreta bili su talijanski gosti od 1929., a stvoreni su i centri za njihovu obuku u Comu, Bologni, Lucci i u regiji Abruzzo, te je u ministarstvu vanjskih poslova osnovan Ured za Hrvatsku, a u ministarstvu unutarnjih poslova utemeljen je “posebni ured” kojem je na čelu bio glavni inspektor javne sigurnosti Ercole Conti u prefekturi u Pisi sa zadatkom nadzora nad svime vezanim za ustaše u Italiji. Stvoren je i poseban kamp za obuku ustaša u Italiji u Trstu, kao i kamp za obuku Janka-puszta ili Jankovac u Mađarskoj, na samoj granici sa SHS.
Nakon višegodišnjih napetosti s jugoslavenskom vladom, 1934. je počelo popuštanje, premda su te godine ustaše bili optuženi za atentat na kralja Aleksandra. U tom atentatu poginuo je i francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou i upravo na francusko inzistiranje od studenoga 1934. talijanske su vlasti počele s uhićenjima nekih ustaša u Italiji, ali nisu ih stavljali u zatvor, već su ih poslali u izolaciju na Eolijske otoke pokraj Sicilije, ali i pokraj Messine na Siciliji. Nisu bili uhićeni ustaški čelnici, poput Pavelića ili Slavka Kvaternika… Bilo je to “lažno izgnanstvo” jer, istina, Hrvati su bili poslani u zabita mjesta, ali ničeg im nije manjkalo. Osim Pavelićeva pokreta, u Hrvatskoj je djelovao i pokret Vladka Mačeka za autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije, objašnjava se u knjizi, a i regent Pavle pokušavao je dati neke koncesije umjerenim zagovarateljima nezavisnosti.
Ponovno je počela suradnja između Rima i Beograda koja je kulminirala sporazumom Ciana i Stojadinovića 1937. Taj je sporazum uključivao i odredbu da se svi Hrvati koji žive u Italiji, a tada ih je bilo oko 500, mogu vratiti u Jugoslaviju kamo žele, ali pod uvjetom da budu pošteni građani. U knjizi je objavljen i taj dokument napisan na srpskom jeziku i preveden na talijanski. Sporazumom je predviđen i prestanak svake političke aktivnosti ustaša u Italiji. Stojadinović se u Italiji 1938. susreo i s Milom Budakom, tada “brojem dva hrvatskih separatista”, kako piše u knjizi, kojem je obećao amnestiju svih ustaša koji se odluče vratiti u Jugoslaviju. Operacija povratka Hrvata iz Italije u Jugoslaviju bila je spora te ih se, prema onome što je objavljeno u knjizi, do njemačkog napada na Jugoslaviju 1941. vratilo samo oko 200 od oko 500 koliko ih je bilo na talijanskom tlu. Nakon što su četiri godine, od 1937. do 1941., proveli u Italiji u sjeni, ustaše su se mogli vratiti u Hrvatsku zajedno s Pavelićem. Ta “mikropovijest” Hrvata na sardinijskom prostoru Barbagie dio je velike povijesti opće tragedije koja je kulminirala Drugim svjetskim ratom. U pismima hrvatskih “prognanika” gotovo se stalno spominju “Bog i Hrvatska”, pišu članovima obitelji, braći, traže da im se pošalje zimska odjeća budući da je na 800 metara nadmorske visine hladno, pada snijeg. Sva pisma su, dakako, morala proći kroz policijsko načelništvo u Nuoru. Ima i pismo upućeno “gosp. E.G.C. za gosp. dott. Ante Pavelića”, te jedno upućeno “predsjedniku vlade”.
Omotnicu o hrvatskim “fuoriuscitima” zaključuje brzojav iz 22. listopada 1938. u kojem se iz načelništva u Nuoru traži da “Hrvat Cudina Zorko bude 2. studenog ujutro dopraćen do poštanskog autobusa i s njime do Nuora odakle mora nastaviti put u Rim jer je dobio dozvolu za povratak u domovinu. Molim dojavu eventualnih dugova koje je spomenuti Hrvat ostavio neriješenima”. Talijanska država pokrivala je te dugove.
Time je zaključen boravak Hrvata u Aritzu. U arhivu nema nijedne njihove slike, a kako nam je kazala Manca, više nema živih svjedoka koji su ih susretali. Tragalo se i za obiteljima kod kojih su u Aritzu živjeli, ali za sada nisu pronađene. O petorici Hrvata iz Aritza ne zna se više ništa, osim da je posljednji otišao 2. studenog 1938.
Profesor suvremene povijesti na sveučilištu u Cagliariju Lucciano Marrocu, koji je sudjelovao na raspravi o boravku Hrvata u Aritzu, napisao je u predgovoru knjige kako je to povijest koju su ispričali dokumenti, “povijest petorice ljudskih bića bačenih u kompleksne događaje politike i povijesti u jednu realnost i zajednicu u kojoj su potpuni stranci”. Iz dokumenata se vidi i kako ih je ta zajednica prihvatila, a iz pisama koje su im slali članovi obitelji može se rekonstruirati kakva je bila Jugoslavija u ono vrijeme, ali i kako ih je tretirala talijanska vlast.
“Na kraju, osim što se iznosi poglavlje potpuno nepoznatog društvenog života Sardinije između dva rata, to može biti korisno i s drugih točaka gledišta. Rad koji su uložile arhivistice Arch. Informa primjer je pune valorizacije lokalnog kulturnog bogatstva”, napisao je Marrocu.
Opet silvek ..... silvek s malim s .......