Zbog nje je prije devet godina mijenjan zakon o srednjim školama, zbog nje su se učenici Gimnazije Lucijana Vranjanina morali naviknuti na to da imaju kolegicu koju nastavnici posjećuju kući, ondje joj tumače lekcije, ispituju je i ocjenjuju, zbog nje su studenti na zagrebačkom Grafičkom fakultetu morali prihvatiti nekoga tko im nije kolega i nije student, a ipak je sjedio s njima na predavanjima, i to s uključenom kamerom i laptopom, i bilježio sve što se događalo. Zbog nje jedna stambena zgrada u zagrebačkoj Malešnici ima pristup za invalidska kolica. Ona je izrazito simpatična, vesela 24-godišnjakinja koja voli slatkiše. Ima zarazan osmijeh, spretne ruke i pozitivan stav prema životu. Ona je Lana Prager, magistra, inženjerka grafičke tehnologije koja bi sav svoj dosadašnji život i uspjehe mogla sažeti u jednu, njoj omiljenu izreku: Kad znaš što želiš, pronaći ćeš put da svoju želju ostvariš. Lana je s odličnim uspjehom diplomirala prije nekoliko dana, preciznije 25. rujna, kao jedna od najboljih studentica u generaciji. I kao srednjoškolka bila je odlikašica koja je, da bi upisala željenu gimnaziju, rušila barijere. Bila je prva učenica kojoj je dopušteno da srednju školu završi od kuće.
Super sam se osjećala
– O da, bilo je problema te 2005. godine. Pred kraj osmog razreda stupili smo u kontakt s Ministarstvom obrazovanja i tadašnjim ministrom Draganom Primorcem kako bi mi omogućili da nastavim obrazovanje. Tražili smo da mi profesori dolaze kući kao što su to radili u osnovnoj školi. No, kako srednja škola nije bila obvezna, nije postojala obveza da mi to omoguće. Ali, uspjeli smo, barijera je srušena, zbog mene se mijenjao zakon i ja sam se u gimnaziju u našem susjedstvu upisala redovno. Super sam se tada osjećala – prisjeća se Lana. Bilo joj je drago, dodaje, to što je uspjela nešto promijeniti, i to ne samo za sebe nego i za sve koji imaju slične probleme.
– Dvije godine poslije pročitala sam negdje da je netko kazao kako je zakon promijenjen zahvaljujući njemu. Ma nemojte, pomislila sam – prepričava Lana.
Ta pametna i uspješna djevojka ima dijagnozu Fibrodysplasia ossifi – cans progressiva (FOP), izrazito rijetku, kako su joj liječnici rekli, genetsku bolest, iako, tvrdi Lana, u njezinoj obitelji nitko nije od toga bolovao. Iza kompliciranog naziva krije se bolest okoštavanja mišića, tetiva i vezivnog tkiva, zbog čega je Lana od svoje osme godine u invalidskim kolicima. Bolest koja joj je dijagnosticirana pri rođenju manifestirala se u prvom razredu osnovne škole.
– Imam povremene bolove kad počne proces okoštavanja i tada uzimam udarne doze kortikosteroida. Gadno mi je bilo prije dvije i pol godine, dva tjedna nisam mogla ustati, samo sam ležala, nisam mogla jesti ni piti.... Tada sam na fakultetu tražila samo da me mjesec dana oslobode obveza. Predlagali su mi da godinu mirujem, ali sam rekla: ne, samo mi treba pauza i onda ću odraditi sve zaostale obveze. Tako je i bilo – samouvjereno će.
Posljednje tri godine ima osobnu asistenticu, a zadnjih sedam mjeseci s njom je Anamarija Strobić koja joj pomaže u svakodnevnom životu. U srednjoj školi profesori su joj dolazili kući, dnevno bi imala od dva pa do čak 6-7 sati nastave. Bila je odlikašica.
– Na probnoj državnoj maturi Lana je pokazala da iza njezinih ocjena stoji znanje. Na vrijeme je odrađivala sve što se od nje tražilo. Na početku nam je bio šok kad smo čuli da dolazi. Trebalo je organizirati instruktivnu nastavu u kući, ali naši profesori su to prihvatili i s njom je bilo lijepo raditi – kaže Milica Medak, ravnateljica Gimnazije Lucijana Vranjanina, koju smo sasvim slučajno sreli u šetnji oko škole.
Fakultet preko Skypea
U zgradi Grafičkog fakulteta, čiju diplomu ima, Lana je provela dva dana – prvi kad je kao prvostupnik nakon tri godine studija imala završni rad i drugi nedavno kad je diplomirala.
– Na fakultet je išla moja asistentica s laptopom i kamerom, uključivala se u predavanja, a ja sam sve pratila u svojoj sobi putem Skypea. Tako sam slušala predavanja, vježbala. Na početku faksa jedna je profesorica cijeloj generaciji rekla da i ja studiram s njima, pa me pitala smije li im dati moj mail ako se netko poželi javiti. Poslije su se kolege počele interesirati zašto je asistentica s njima na predavanju, zašto snima, tko je s druge strane veze i onda su se počeli javljati. Tako su počela ta prijateljstva, dolaze mi kući, ja idem k njima, idemo u kino, šoping. Kao i većina mojih vršnjakinja, volim oblekicu, torbice... – priznaje Lana hvatajući manikiranim rukama bež torbicu ispred sebe.
– Aha, nokte mi već godinama uređuje jedna gospođa koja redovito dolazi k meni doma, zato su ovako dobri – šali se pokazujući ruke. Tim spretnim prstićima s dugim noktima izrađuje i najpreciznije čvorove na nakitu i privjescima koje već dugo izlaže.
– Radim od poludragog kamenja, reklamiram se na Facebooku, svi mi lajkaju ono što stavim, ali nema kupaca – kroz smijeh će. Nakit izrađuje od osme godine, a paralelno je počela i heklati. I ovog vikenda izlagat će na sajmu u Puli.
– Idem često po sajmovima s mamom i tatom. Ponekad nešto i prodam, a u najboljem slučaju zaradim toliko da pokrijem trošak – dodaje, smatrajući se slobodnom umjetnicom. Iako radi grafički dizajn, logotipe, brošure, za što ima i diplomu, o poslu ne razmišlja, ali o doktoratu, uz širok osmijeh, kaže: Daaaa...
>> Kćer 90 postotni invalid, zašto joj ne mogu biti njegovatelj?!
Pravo je pitanje zasto se sva predavanja ne prenose online (streaming), vec je morala ici asistentica na predavanja. Ili barem snime, stave na server, pa da ih studenti skinu. Cisto da se olaksa nekim ljudima. Ionako predaju ono sto vec pise u knjigama. Drugo su 'labosi', ali i to bi se dalo urediti preko skype-a sa ljudima koji imaju odredjenih posebnih potreba.