Na starim pomorskim kartama i danas piše: Morlački kanal. Onaj tjesnac između Velebita i otoka Paga, kroz koji bura zna puhati takvom snagom da prevrće i kamione, nosi ime naroda kojeg više nema. Ne postoji više ni mjesto s morlačkim imenom, ni ljudi koji bi se danas tako izjašnjavali. Morlaci su među rijetkim europskim narodima koji nisu izumrli, nego su se tijekom stoljeća stopili s drugim zajednicama. I upravo to “stapanje” čini srž onoga što historiografija naziva morlačkim pitanjem.
Počnimo od imena. Naziv Morlak najvjerojatnije potječe od srednjovjekovnog izraza Maurovlachi, što bi u prijevodu značilo “crni Vlasi”. Povijest Vlahe poznaje kao izvorno romansko, latinsko govoreće stočarsko stanovništvo Balkana, ljude koji su živjeli u planinama i sezonski se selili sa stadima. No do ranog novog vijeka izraz “Morlak” više nije imao poveznicu s jezikom ni podrijetlom. Označavao je stanovnika dinarskog zaleđa – slavenskog govornika, i katolika i pravoslavca – nasuprot građaninu primorskih gradova. Mletačka uprava taj je pojam koristila administrativno, gotovo kao oznaku staleža: Morlak je seljak, pastir, stanovnik krajine prema osmanskoj granici. Već tu se postavlja prvo morlačko pitanje: jesu li Morlaci uopće bili narod ili samo naziv za određeni način života kojem su uprave i putopisci dali ime?
Dalmatinski Morlaci bili su salonska književna senzacija sve od Venecije pa do Sankt Petersburga
Pod utjecaj morlakizma, pomodnog oduševljenja divljom, iskonskom poezijom dalmatinskog zaleđa, potpao je i jedan od najvećih pjesnika u povijesti – Aleksandar Sergejevič Puškin
Komentara 1
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Današnje 'preživljavanje' Morlaka očituje se kroz korupciju i organizirani kriminal.