Smrad. Užasan smrad i oblaci prašine koji se nadvijaju nad grad smanjujući vidljivost na manje od sto metara. To je prva slika koja vas dočeka na ulazu u Maglaj.
– Što ćeš tamo? Bolje ti je ne ulaziti – doviknuo mi je policajac na raskrižju kada sam, protivno njegovim znakovima da produžim na obilaznicu prema Sarajevu, uporno pokušavao ući u grad koji je još do prije nekoliko dana živio normalnim životom. Kada sam mu rekao da u prtljažniku imam nekoliko stotina litara pitke vode koju sam dovezao stanovnicima, propustio me na lokalnu cestu prema centru naselja.
A tek tada vidio sam zapanjujuće razmjere štete koja je ostala iza poplave. Nikada nisam ni pomislio da bi rijeka Bosna, koja je u odnosu na Savu tek malo veći potok, mogla načiniti toliku štetu. Maglaj je danas razoreni grad. Ono što je JNA učinila Vukovaru u tri mjeseca opsade, poplava je učinila Maglaju u samo tri sata. Ljudi su na ulicama, očajnički pokušavajući očistiti što se očistiti da, sanirati štetu koliko je to moguće. I sami su svjesni da njihovi napori neće imati prevelika učinka. I kada očiste mulj s podova, kada izvade podignute parkete, kada osuše zidove svojih kuća, veliko je pitanje hoće li zgrade uopće ostati upotrebljive ili će se, zbog zidova natopljenih vodom i izlokanog betona, jednostavno urušiti poput kule od karata.
– Ja sam dobro prošao. Pojavljuju se pukotine na zidu, kuća mi je gotova, nema ništa od nje, ali bar imam zemljište na kojem ovu mogu srušiti i napraviti novu. Oni jadnici kojima se pokrenulo klizište, oni nemaju ništa. Ni plac više nemaju – kaže šezdesetogodišnji Emir, koji je vrijeme potopa proveo na tavanu.
Mislio sam da je rat najgore što nas može pogoditi, sad mi je jasno da sam bio u krivu
Mala prostorija koja mu je danima bila utočište sada je jedino relativno suho mjesto u kući, a na stoliću pokraj nekoliko boca vode samo je desetak starih LP-a. Prvi na hrpi je “Infarkt” Atomskog skloništa, kao da opisuje situaciju u kojoj se cijeli grad našao.
– Jebi ga, jarane, rock and roll je sve što mi je ostalo. Bio sam roker u mladosti, a prva stvar koju sam pokupio kada je voda počela nadirati bile su ploče. Novi stol mogu kupiti, ove ploče više nikada – kaže slažući brižno paket konzervi koji su netom prije donijeli humanitarci koji se slijevaju u Maglaj.
Samo dvadesetak metara od Emirove kuće nailazim na još jednog Maglajca, koji je svoj automobil doslovno rastavio u najsitnije dijelove. Pokraj relativno novog pola stavio je deku, i na nju poslagao svaki komadić automobila koji je mogao rastaviti. Vijak do vijka, djelić do djelića, sve je poslagao pokraj olupine koja je danima ležala potopljena u vodi.
– Kada ga kresnem, ne znam hoće li upaliti. Ako upali, super, ako ne, bit će dijelova za prodaju – kazuje dok rastavlja rasplinjač. Desetak metara od njega drugi Maglajac prebire po hrpi blatom i vodom natopljenih CD-ova koje je vlasnik izbacio iz obližnje videoteke. Da mu je, kaže, naći neki CD narodne glazbe, da se malo opusti u svom ovom jadu i patnji.
Maglaj je danas grad kaosa, grad u kojemu doslovce nema ničega. Nema kruha, nema vode, nema ni cesta koje je bujica odnijela sa sobom. Maglaj je grad u kojemu stanovnici ovise o pomoći koja pristiže iz ostalih krajeva BiH, Hrvatske i zemalja EU, grad u koji malo koji humanitarac ulazi bez zaštitnog odijela i maske na licu.
– Mislio sam da je rat najgore što nas može pogoditi, sad mi je jasno da sam bio u krivu. Od granate se možeš skloniti, od prirode ne – kaže Emir.
Otvori KEKS Pay
a zasto oni nemaju osiguranje, to je u cijelom civiliziranom svijetu norma da imas house insurance ( flood insurance), isto ko sto imas osiguranje za auto. u slucaju poplave, pozara potresa osiguranje ti isplati odstetu za nastalu stetu. izgleda balkanska plemena jos nisu na tom nivou. bila je poplava I u britaniji ove zime I sve osiguranje pokrilo, od macke, psa, stoke, zemljista do kuca.