Budući ministar kulture dr. Zlatan Hasanbegović izložen je neviđenom napadu zbog svojih izjava o Drugom svjetskom ratu i Titovoj komunističkoj Jugoslavije. Neke njegove izjave mogu se lako pobiti (poput one da je antifašizam floskula), o nekima vrijedi otvoriti javnu raspravu, dok su neke posve neupitne. Nastala je prava medijska histerija zbog Hasanbegovićeve izjave u jednoj televizijskoj emisiji da je "Domovinski rat jedini u 20. stoljeću u kojem su Hrvati izašli kao istinski pobjednici i jedini temelj na kojem se treba graditi Hrvatska". Nije uopće sporna njegova izjava da je hrvatske politička i općenito društvena elita, posebice ona vladajuća i društveno najutjecajnija, na različite načine proizvod titoizma i jugoslavenskog komunizma te je u formativnom smislu bila i ostala prožeta njegovim vrijednostima. Uostalom, baštinici tih vrijednosti glavni su organizatori napada na novog ministra.
Ne vidim ništa sporno ni u Hasanbegovićevoj tvrdnji da su Hrvati pravu slobodu izborili u Domovinskom ratu. Doduše, drugi dio Hasanbegovićeve izjave, gdje tvrdi da je to jedini temelj na kojem se treba graditi Hrvatsku, treba malo modificirati da bi bila potpuno prihvatljiva. Puno bi bolja bila formulacija da je Domovinski rat glavni temelj na kojemu se treba graditi vrijednosti hrvatskoga društva, ali da iz bogate i burne povijesti treba izvlačiti sve ono što je bilo dobro i pozitivno. Pritom ne mislim samo na izuzetno važni Drugi svjetski rati i povijesni poraz fašizma nego i sve one slavne i manje slavne sastavnice hrvatske povijesti kojih je bilo sasvim dovoljno.
Kao povjesničar Hasanbegović bi morao imati suptilniji i objektivniji pristup prema Drugom svjetskom ratu. Pogotovo bi trebao paziti da ga ne dovode u situaciju da se opravdana kritika zločinačkog Titova režima može na bilo koji način tumačiti kao veličanje NDH i Ante Pavelića. Nije korektno cijelu antifašističku koaliciju, koja je bila puno šira od komunističkog pokreta, izjednačavati s Titom i komunizmom koji je uzurpirao borbu naših Dalmatinaca, Istrana i Primoraca koji se nisu mogli pomiriti s time da fašisti otimaju hrvatske teritorije. U drugim dijelovima Hrvatske nisu uvijek bili tako jasni motivi pa je puno složenije dati jednoznačnu ocjenu antifašističkog pokreta.
Činjenica je da je Hrvatska antifašističkom borbom stekla legitimitet u cijelom slobodnom svijetu te da je u pogubnom Drugom svjetskom ratu izborila mjesto na strani zemalja pobjednica. Ali hrvatska pobjeda nad fašizmom nije u isto vrijeme značila dolazak slobode i demokracije. Uz sve pozitivne stvari koje je donio antifašistički pokret, ne može se ne spomenuti ni ideološka zaslijepljenosti lijevih totalitarista kojima nije ni u primisli bila sloboda hrvatskog naroda, nego uspostava komunističke diktature. Nažalost, 1945. godine jedan je totalitarizam zamijenjen drugim. Sve je to dovelo do masovnih progona, ubijanja i trajnog gušenja ljudskih prava u Hrvatskoj.
Problem je u tome što je hrvatsko društvo Pavelića i ustaše uglavnom stavilo u pretinac povijesnih negativaca, dok nikada nije došlo do tako jednoznačne političke i društvene osude zločina Titova komunizma. Postoji konsenzus o tome da hrvatska država kakvu smo željeli nije nastala 1941. godine, ali, nažalost, neki još uvijek žele prikazati da su Hrvati od 1945. godine živjeli u slobodi.
Morao je doći Domovinski rat da bi se Hrvati oslobodili stiska Titove petokrake.
Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je tijekom devedesetih s pravom zagovarao nacionalno pomirenje, ali se u tom zaboravu i oprostu otišlo predaleko. Svi visoki dužnosnici komunizma su bili abolirani pa su mogli potpuno normalno nastaviti život u samostalnoj Hrvatskoj. Ne samo da ih se nije pitalo što su radili u Titovo doba, nego su malo po malo zauzeli vodeće pozicije u gospodarstvu, sveučilištu, medijima i politici, što je Hasanbegović dobro primijetio
Vrijeme je da Pavelića i Tita definitivno označimo kao vođe totalitarnih režima koji nikako ne mogu biti model za hrvatske vrijednosti. Sramotno je za hrvatsku demokraciju da su donedavno zloglasni egzekutori Udbe, koji su sve do pada Berlinskog zida ubijali naše ljude po svijetu, mogli sasvim normalno živjeti u Hrvatskoj pa čak i graditi uspješne karijere. Ovdje vrijedi podsjetiti da ih je vlada Zorana Milanovića štitila od izručenja Njemačkoj, što je bila sasvim jasna poruka. (Ukidanje saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu još je jedna neoprostiva politička odluka SDP-ove vlade).
Do sada su konzervativne vlade uglavnom zbog nekog mira u kući (a u slučaju Ive Sanadera zbog nekih puno prozaičnijih razloga) izbjegavale neke bolne teme koje tište hrvatsko društvo. Zbog pomirbe se nikada na pravi način nije na pravi način raspravljalo o komunizmu i svemu onom negativnom što je ostalo iza njega. Bježalo se i od samog spomena lustracije iako se takvo "svjetlo" pokazalo vrlo plodonosnim u nekim bivšim komunističkim zemljama.
Nadam se da će novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović osigurati uvjete da se i o tom dijelu naše "zabranjene povijesti" konačno otvori poštena javna rasprava. Sazrelo je vrijeme da se Pavelića i Tita nazove pravim imenom.
Točno. No žalosno je da se mi danas moramo baviti ovakvim temama. I žalosno je što jedna politička opcija OPET zagađuje javni prostor i, k tome, i sjednicu Sabora na kojoj se izglasava nova vlada, svojom uobičajenom, dosadnom, jalovom retorikom o davno prežvakanim temama na kojima već desetljećima dijele i maltretiraju građane naše zemlje, a sve kako bi prikrili vlastito neznanje, nesposobnost i uhljebničku poziciju koju imaju upravo zahvaljujući ovakvim podjelama i temama. Stvarno tužno.