Bio je još jedan ostavljen pas, izgubljen među ljudima koji ga nisu vidjeli ni čuli. Trčao je biciklističkom stazom za turistima, tražio pomoć na sve strane. Onako kako to pas zna, lajao, cvilio, molio malo hrane i ruku koja bi ga pomazila. I uspio je, njegova priča stigla je do onih koji ne okreću glavu od živog bića u nevolji, spasili su ga dubrovački volonteri.
– Bio je umoran, gladan i žedan, željan ljudske blizine. Moguće je da su ga ostavili visoko u konavoskim brdima, lutalica sigurno nije jer poznaje navike života u stanu. Proveo je samo nekoliko dana u domu volontera i onda je udomljen – kaže nam Sandra Sambrailo, volonterka Društva za zaštitu životinja Dubrovnik i voditeljica utočišta za napuštene pse na Žarkovici. Pomazila je konačno sreća Chucka, tako mu je ime, pa Žarkovicu nije ni vidio. Jer već nakon nekoliko dana koje je proveo na sigurnom i toplom za njega su doznali Andrea i Tom Woods.
– Za Chucka smo saznali od prijatelja kojeg smo upoznali u Dubrovniku. Početkom studenog u poruci sam ga zamolila da mi javi ako slučajno poznaje nekog da traži dom jednom malom psu. Nije prošlo ni sat vremena kad je stigao odgovor, poslao mi je Chuckovu fotografiju i nekoliko riječi o njemu. Upoznali smo ga već sljedećeg dana, odmah smo znali da će se savršeno uklopiti u našu obitelj. Odveli smo ga kući i to je bila naša najbolja odluka, neopisivo ga volimo – kaže nam Andrea, inače Kanađanka. Suprug Tom je iz Irske, a u Dubrovnik su prvi put stigli kao turisti u listopadu 2020. Zadržali su se tada tri mjeseca. Vratili su se ponovno u ožujku, ovaj put kao digitalni nomadi.
– Tvrtka u kojoj suprug radi ima sjedište u Dublinu, ali kako prema uputama još od ožujka 2020. rade od kuće, odlučili smo da od kuće može raditi i u Hrvatskoj. I to zbog mora, klime, ali i troškova života. Uz to, vremenska razlika od Dublina je samo sat vremena, što je idealno zbog posla – kaže nam ova Kanađanka. Chuck je s njima tek nekoliko tjedana, a kao da je oduvijek dio obitelji.
– Odmah se smjestio i osjećao kao kod svoje kuće. Jako je umiljat i sretan, posebno ujutro. Nakon obveznog jutarnjeg maženja nas dvoje odlazimo u prvu šetnju, Chuck je jako uzbuđen kad idemo u šetnje, jako voli druge pse i ljude. Dobro je odgojen, uopće ne laje i vrlo brzo uči. Zapravo, uopće nema nikakvih problema s ponašanjem – ističe Andrea i dodaje kako se s dolaskom Chucka u njihov život sve promijenilo. I to nabolje, zbog čega su malom psu jako zahvalni i to ponavljaju baš svaki dan.
– Donio nam je toliko radosti, toliko smijeha. Chuck je najslađi, najnježniji i najmazniji pas. Kad se uzbudi ili se želi maziti, stane na stražnje noge i drži nas prednjim nogama za ruke, to je toliko slatko. Hodamo puno više nego prije, što je jako dobro za naše zdravlje – kaže nam i dodaje kako ne znaju njegovu povijest, jer nitko ne zna odakle je stigao i čiji je bio. No već su naučili što voli, a što ne.
– Ne boji se automobila, ali vrlo je brzo naučio da, kad vidimo automobil, stajemo sa strane i čekamo dok ne prođe. Ne voli pseću hranu i poslastice, čak ni sirovu hranu za pse, ali zato voli pileća prsa, odrezak, kobasice i puretinu. I onda mu ja dva puta dnevno pripremam svježe obroke – opisuje nam neke od Chuckovih navika. Otkrit će s vremenom još puno toga što voli, ali prije toga će ga, očito, malo i razmaziti. Može mu i biti, jer jedini je kućni ljubimac kojeg imaju. Bio je Chuck i kod groomera pa sad njegova zlatna dlaka sjaji dodatnim sjajem.
Iako je prije Chuckova dolaska htjela volontirati na Žarkovici, Andrea kaže da joj je bilo teško doći do azila bez automobila. I to je bio jedan od razloga zašto je tražila nekog napuštenog psa da mu pruži dom. Chuck je imao sreću.
Hvala vam, dobri ljudi. Ima nade za ovaj izgubljeni svijet.