Iako su hrvatski svadbeni običaji, zahvaljujući Institutu za etnologiju i folkloristiku, manje-više dobro istraženi – Zorica Vitez, ugledna etnologinja i dugogodišnja ravnateljica Instituta, 80-ih godina prošloga stoljeća “slučajno” je otkrila zagorski, loborski običaj “sječenja govedine”, o čemu je davno objavila izvorni znanstveni rad.
Zorica Vitez, sukladno pravilima struke, preko izvornih kazivača, 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća zapisala je i otrgla od zaborava ovaj stari običaj.
Muzikaše je trebalo potkupiti
Riječ je o kontroverznom svadbenom običaju u kojem seoski mladići, nakon što mladenci sa svadbe odu spavati, iza ponoći na brijegu iznad Lobora fingiraju “seču” ili “cepanje” govedine, fiktivne junice. Oni svojim govorom, dovikivanjem, udaranjem tupim predmetima po drveću ili loncima simuliraju sječu mesa junice i podjelu komada tako da glasno uzvikuju imena osoba kojima ga dodjeljuju.
Osim što su se željeli našaliti, mladići su se time itekako izrugivali članovima obitelji mladenaca, svatova i suseljana. Dijelove govedine tako su mogli fiktivno dijeliti i cijelim obiteljima koje su ismijavali.
Podjela mesa bila je takva da se aludiralo na neki nedostatak pojedinca, fizičku ili psihičku manu, događaj koji bi ih mogao “osramotiti” itd.
Svi su u selu, dakako, prilikom “cepanja govedine” bili budni kako bi čuli koji je komad kome i zašto dodijeljen.
Tako su, primjerice, šepavoj ženi ili muškarcu znali dodijeliti nogu junice, brbljavoj ženi jezik, ružnoj ženi glavu, ženskaru stražnjicu, a starom dečku “onu stvar”. Dakako, prilikom “cepanja” i podjele govedine mladići na brdu iznad Lobora nisu izbjegavali izgovarati vulgarne riječi.
Prema mještanima Lobora koji su se povjeravali etnologinji, igrokaz je bio šaljiv, ali samo ako se vas ne tiče. Trebalo se staviti u kožu mladenke ili mladoženje koji nisu znali što će sve isplivati na površinu i što će biti predmet sprdnje i izrugivanja.
Prema Zorici Vitez, rijetki mještani koje je intervjuirala prije nekoliko desetljeća objasnili su i smisao običaja, a on se tiče prve bračne noći.
– Zamisao se temelji na još jednoj asocijaciji koja bi trebala povezati dva paralelna zbivanja: defloraciju mladenke i tobožnje klanje junice – objašnjavala je Zorica Vitez u svojim radovima. Stoga bi običaj “cepanja govedine” trebao imati veze s običajima šala i pošalica na račun mladenaca nakon lijeganja u zajedničku ložnicu, ali to još ničim nije dokazano. Ranije je u loborskom kraju bio zabilježen običaj da muzikaši sviraju i pjevaju pred vratima sobe u koju su mladenci otišli spavati nakon ponoći. U Zagorju su muzikaši to činili uz masne šale, a da bi ih se smirilo, moralo ih se potkupiti nekim darom, obično jelom i pićem.
Zanimljivo, Josip Kotorski, loborski župnik od 1881. do 1922., u svojim zapisima nije ostavio traga o “cepanju govedine”, možda upravo zbog nezgodnih asocijacija i značenja toga običaja što se kosilo s njegovom ulogom svećenika i ćudoređem Katoličke crkve.
Znanost još nema odgovor na pitanje kako je “sječenje govedine” zalutalo u hrvatsku baštinu.
No, u Zagorju je postojao još jedan sličan svadbeni običaj, a to je rezanje pečenog purana čiji se dijelovi namjenjuju određenim osobama. Kotorski spominje da poslije ponoći “starešina trančera” purana, a muzikaši na šaljiv način prate “trančeranje”.
Prema Zorici Vitez, “trančeranje purana” slično je sječi govedine. No pitanje je mogu li se ta dva običaja povezati.
Fiktivno ubijanje krave ili bika u drugim hrvatskim krajevima očuvano je u folkloru i moglo je biti vezano za svadbu, poklade ili igru na prelu.
Zbog čega su loborski kazivači pred etnologinjom Zoricom Vitez bili tajanstveni, može se samo nagađati. Možda su bili stidljivi budući da običaj “cepanja govedine” ima jasnu aluziju na defloraciju mladenke, a možda su puno toga prešućivali zato što su ih mladići koji su “cepali govedinu” jako ismijali?!
Zorica Vitez, pozivajući se na dvije loborske kazivačice iz 70-ih godina prošloga stoljeća, svekrvu rođenu 1899. i snahu rođenu 1934., koje su pričale o običaju cepanja govedine, kaže da su joj govorile i o običaju koji je možda povezan s njim. Naime, dan nakon svadbe, odnosno prve bračne noći u kuću mladenaca došla bi dva mladića noseći na drvenom kolcu obruč. Jedan od njih nosio je drvenu posudu za grožđe.
Došli po nadjev za krvavice
Kad bi ušli u kuću mladenaca, članovima obitelji najprije bi priopćili da su došli po nadjev za krvavice. Prikriveno značenje i simbolika drvenog kolca, obruča i krvavice svima je bila jasna.
Taj je posjet prolazilo u šaljivom raspoloženju zbog – aluzija je više nego jasna – traženja dokaza o mladenkinoj nevinosti do prve bračne noći. Takva potraga za dokazom nevinosti može se usporediti sa sličnima iz drugih krajeva i svadbenih običaja.
– Teme koje zadiru u osobne i delikatne sfere teško su uhvatljive, a bez sigurnih podataka o pojedinačnim, konkretnim slučajevima ne možemo datirati podatke, odnosno izbjeći uopćene i vremenski neodređene zapise o prošlosti.
Vjerujem da današnji etnolozi ne misle da se na ovakve teme treba oglušiti i jednostavno ih prešutjeti, što su možda naši prethodnici činili, a što se u slučaju loborskog župnika – ako je uopće nešto prešutio – može prihvatiti s razumijevanjem i tolerancijom vodeći računa o njegovu pozivu i vremenu kad je živio i zapisivao – objasnila je Zorica Vitez.
Nije to samo u Loboru. To je i u Mihovljanskoj (susjednoj ) župi, posebno u Golubovcu. Veternici i Kuzmincu,ali i Radoboju. Vjerojatno ima neke veze sa rudarenjem i rudnicima. Običaje su donosili Sasi ( Nijemci).