Nekad su stvari bile puno jednostavnije. Cenzuru su provodili cenzori, restriktivni organi vlasti, partijski službenici, nacisti su palili knjige, konzervativne udruge lobirale su kako bi spasile nevinu mlađariju od sotonskih stihova, Hollywood čistio homoseksualnost iz djela Tennesseeja Williamsa. Do pojave interneta i dominacije društvenih mreža jasno smo znali tko je konzervativan, a tko liberalan, tko krši, a tko se bori za slobode izražavanja.
No posljednjih se nekoliko godina, uglavnom na Twitteru, uglavnom od progresivne ljevice, razbuktala tzv. cancel kultura (kultura otkazivanja, ukidanja). Sve je počelo kao šala, citat preuzet iz reality showa u kojem je jedna natjecateljica “cancelirana” jer se ispostavilo da ima dijete, a samohrana majka ne kotira dobro u dating reality emisiji. No tijekom #metoo pokreta cancel kultura postala je ozbiljnija.
I uspjeli smo, u sferi Twittera, doprinijeti ukidanju problematičnih muškaraca optuženih za zlostavljanja i zloupotrebe moći. Cancel kultura tada je zazivala na bojkot djela optuženih muškaraca. U posljednje dvije godine “canceliraju” se mnogi, slavni i anonimni, iz različitih razloga zbog nečega što su rekli (ili napisali) nedavno ili davno (jer internet ne zaboravlja).
2. Sama riječ cancel (otkazati, poništiti) svoju puninu tek ostvaruje u novim tehnologijama. Za mnoge cancel kultura samo je još jedan oblik cenzure ili pritiska na autore. No cancel kulturu treba promatrati iz sfere društvenih mreža. One su nove generacije oblikovale da se mogu globalno udruživati oko zajedničke ideje, cilja ili interesa. Isto tako, društvene su mreže dale opciju blokiranja neželjenog sadržaja. Jednostavnim klikom nestaju konzervativne tetke i stričevi, mamina homofobna prijateljica, plaćeni botovi konzervativnih udruga i stranaka.
Društvene su mreže omogućile korisniku maksimalne učinke s minimalnim angažmanom i globalno jato ili krdo(koga već pitate). Najveći prihod, ustanovit će brzo društvene mreže, dolazi iz bijesa. Ljetovanja dokonih hipstera samo su ukras. Posljednjih pet godina dolazi do inverzije odnosa društvenih mreža (online bivanja) i stvarnog života (IRL – in real life). Više nije toliko bitno koliko stvarni život utječe na društvene mreže, nego koliko online stvarnost može utjecati i promijeniti stvarni život.
Nekad te promjene mogu biti društveno važne i korisne kao, recimo, pokret Black Lives Matter u Americi ili globalni štrajk srednjoškolaca ujedinjenih u borbi protiv klimatskih promjena. No svaki od njih zahtijeva predanost i angažman, aktivizam kojem su društvene mreže medij, sredstvo informiranja i komuniciranja. Cancel kultura samo je jedan hashtag. Nećemo vidjeti prosvjed protiv Ellen DeGeneres ili nekog vozača kamiona jer je slučajno pokazao znak za neonaciste u videu (spojeni palac i kažiprst), nećemo vidjeti ljude kako pale knjige Woodyja Allena ili DVDove s filmovima Kevina Spaceya. Ove su revolucije tihe i udobne, iz vlastite sobe.
3. Cancel kultura nije samo ideološka mjera cenzure (iako se takvom predstavlja). Ono je zapravo alatka kasnog kapitalizma. Živimo u svijetu između dvije krize. Prva je bila globalna ekonomska kriza koja je promijenila odnose na tržištu rada, razdvojila klase igeneracije. Druga kriza tek nam predstoji, kada u potpunosti uvidimo posljedice pandemije koronavirusa, koja bi mogla sasvim razdvojiti demografije u dvije različite stvarnosti. Mlađim generacijama u toj preraspodjeli neće ostati puno od visokog obrazovanja, karijera i tržišta rada (u IRL).
No ostat će nam internet, koji je tijekom našeg života postao puno više od još jednog sredstva komunikacije. Internet će sada postati i fakultet, karijera, osobni identitet, prostor susreta, druženja i zaljubljivanja, ali i sredstvo disrupcije i provokacije. Cancel kulturu vidim i kao metodu kažnjavanja kapitalizma i akumulacije moći. Ujedinjenje #metoo pokreta i cancel kulture stvoreno je u prostoru gdje pravna država nije dovoljno učinkovito djelovala. U 21. stoljeću izgleda kao da je puno strašnije biti kažnjen u kapitalizmu nego po zakonu. Gubitak kapitala, brenda i prodaje puno je veća kazna nego dobiti nekoliko godina zatvora zbog pronevjere, utaje poreza ili silovanja 23 žene. Cancel kultura su male, zanosne revolucije uzrokovane manje nepoćudnošću optuženih, a više nepravednim sustavom koji ih je stvorio.
Cancel kultura ne oprašta izjave stare deset godina, ne dopušta mogućnost da čovjek s vremenom može promijeniti svoje stajalište o nekoj temi, ne prihvaća ideju da se pojedinac može razvijati u skladu s vremenom u kojem živi. Tome je tako jer postoji sumnja da je svaka promjena tu samo da bi se očuvao brend. I kao što korisnički profili na društvenim mrežama nisu u potpunosti osobe koje stoje iza njih, tako se ni brend ne doživljava kao osoba koja ju je izgradila. Ovo je kulturni rat avatarima. Knjige, standup, kozmetika, filmovi ili što već se bojkotira samo su medij koji može prijeći iz stvarnog života online i obrnuto.
4. Online fenomeni znaju vrlo brzo nestati i postati arheologija interneta, ali mogu i vrlo brzo putovati. I ovaj tekst napisan je kao da pišem za neke američke novine. U Hrvatskoj cancel kultura djeluje kao paralelni svemir, kao jedna nemoguća budućnost. Ovdje se još uvijek ne prozivaju javne ličnosti za mizoginiju, homofobiju, transfobiju ili rasizam. Retorika govora mržnje institucionalizirana je i normalizirana do te mjere da je više ne doživljavamo kada se pojavi u javnom diskursu.
Ipak, imam osjećaj da će se cancel kultura širiti i zbog galopirajućeg desnog populizma i želje progresivnog dijela mlađe generacije ljevice da se od njega što radikalnije diferencira. Cancel kultura je odgovor, međunarodni pokret nove progresivne ljevice koja svoje uporište pronalazi online, dok nova radikalna desnica utvrđuje svoju dominaciju offline u parlamentima diljem zapadnog svijeta. Ono što im je zajedničko je želja da ispisuju novi početak povijesti, iako je, i jedna i druga strana, samo ponavljaju.
