Na svašta se čovjek navikne, pa zašto ne bi i na žicu. Slovenija je u proteklih godinu dana diljem granice s Hrvatskom postavila više od 183 kilometra nečeg što premijer Miro Cerar naziva tehničkim barijerama, a puk k’o puk jednostavno zove žicom. Žilet-žicom.
Za koji dan, negdje oko Martinja, navršit će se godina dana otkako je slovenska vojska počela rastezati ogradu koja je izazvala šok kod lokalnog stanovništva s obje strane granice, povezanog bračnim, rodbinskim i prijateljskim vezama. Posebno u hrvatskom Međimurju i slovenskom Prekmurju, gdje se danas o žici gotovo i ne govori.
– Preko ljeta nije se vidjela jer je zarasla u korov. Onda su došli vojnici i poprskali je nekim otrovom. Posušilo se to nešto, ali vidite da je već pola ograde ponovno prekriveno zelenilom. Možda će ga sad doći ručno čupati – smije se Drago Vozlić (47), Slovenac iz sela Šafarsko.
Zatekli smo ga kako ore njivu s tri strane ograđenu žicom. Imao je taj peh da mu se veći dio međe poklapa s državnom granicom. Kad je vojska počela dizati ogradu, uzeli su mu, kaže, oko 400 četvornih metara, za put kojim vojska u vojnim vozilima ili pješice obilazi granicu.
– Obećali su mi odštetu, ali ništa od toga. Ajde, prednost je što mi je njiva sad gotovo sva ograđena, pa bih mogao posaditi lješnjake ili orahe – vraća opet na šalu. Volio bi, napominje, da žice nema, onako čisto s ljudske strane, jer ju nije ugodno gledati.
Podsjeća na rat. Žica prolazi uz njegovu oranicu, prelazi preko šume i prekida se na obali rijeke Mure, prirodne barijere koja je Slovencima znatno uštedjela na troškovima. Teško da bi se, naime, koji iscrpljeni Sirijac bacio u tu mutnu, virovitu vodu.
Odmah do Vozlićeve njive je voćnjak u vlasništvu Hrvata iz međimurskog sela Bukovja. Vojska je u žurbi nasade posve zaogrnula žicom, no nakon nekoliko mjeseci su se smilovali, popustili, i pet metara žice zamijenili panel-ogradom koju si sad vlasnik može sam po potrebi otvarati i ulaziti traktorom do voćki.
Nasuprot Bukovju je slovensko selo Gibina. Prva kuća je ona obitelji Zanjković, koja desetljećima drži mlin i uljaru u koju dolaze i Slovenci i Hrvati.
– Mi jednostavno moramo pratiti što radi Austrija, onako kako vi gledate što mi radimo na našoj granici. Brane se Austrijanci, branimo se i mi, a mislim da ćete uskoro morati i vi. I Hrvatska će biti prisiljena nešto učiniti ako ne želi da se u njoj zaustavi veća količina izbjeglica.
Imat ćete vi velikih problema kako ih vratiti natrag. Mi se najviše bojimo da će Austrijanci zatvoriti svoje prijelaze pa će tisuće migranata ostati ovdje zarobljeno. Imat ćemo ih punu državu! Cijela Europa bi se zapravo trebala pobrinuti za sigurnost i zadržati izbjeglički val u Grčkoj.
Bilo bi najpravednije da je u Hrvatskoj vanjska granica Schengena, ako je već kao država članica Europske unije. I nama bi to bio manji trošak – izlaže svoje viđenje migrantske krize Marijan Zanjković (70). Svaki dan sluša vijesti o mogućem novom valu izbjeglica iz Turske. Osim svog Cerara, podržava i politiku mađarskog premijera Orbana koji je, ističe, zaštitio svoje građane, iako ga je Bruxelles napadao i korio.
– Žica nam nije donijela nikakve probleme. Život teče. Imam četiri sestrične tu preko u Hrvatskoj i nikad se nismo posvađali oko žice. Dvije sestrične žive u Businščaku, a... – počne nabrajati kad ga prekine jedna od mušterija.
– U Businščaku imate sestrične? Kak’ se zovu?
– Jedna je Agica...
– Agica, žena Drage Horvata? Pa ja ju poznam! Živi blizu mene – uključio se odmah u razgovor Stanislav Heric (55) iz međimurske Železne Gore, koji je u uljaru Zanjkovićevih dovezao bučine koštice da ih iscijede u fino ulje. Za razliku od domaćina, on bi da se ograda odmah ukloni.
– Lovac sam i nagledao sam se kako životinje stradavaju kad se zapletu u žicu. Strašne su to bile scene. Na početku je jako puno divljači stradavalo, najviše srna, no sad je toga manje. Maknule su se. Gdje divljač jedanput nastrada, tu se više ne vraća.
Nema više slobodnih prelazaka preko granice po bolju hranu. Divljač koja je prije godinu dana ostala na slovenskoj strani i dalje je tamo, a ona koja se zatekla na našoj, ostala je kod nas. Nema više miješanja – kaže Heric, član LD-a Fazan iz Štrigove.
Dobro, životinjama žica možda i smeta, klima na to Slovenac Zanjković, no taj se problem, smatra, može lako riješiti postavljenjem oznaka jarkih boja koje će srne i jelene odvraćati od pokušaja prelaska granice.
– Rješenje je i panel-ograda koju vidim da naši postavljaju umjesto oštre žice. Ona je ugodnija oku, ali je i skuplja – zaključuje razgovor Zanjković. Susjedi uz dvije strane granice žive u miru i uvažavanju, a dokaz prijateljskih odnosa je i to što će se otpadne vode iz hrvatske općine Štrigove slijevati na slovenski pročišćivač u Raskrižju!
– Ugovor je potpisan, izrađuje se projektna dokumentacija. Njihov pročišćivač, koji su sagradili uz pomoć EU, dovoljno je velik i za naše potrebe pa nema smisla da mi gradimo novi i trošimo milijune. To je samo jedan primjer dobre suradnje.
Posjećuju se naše kulturne i sportske udruge, posjećuju se i škole, a o žici se više i ne razgovara. Zarasla je u drač. S tom žicom se živi i ljudi su se na nju privikli. Ona nije njihov izbor i ionako ne mogu utjecati na njezino uklanjanje.
Stanje je normalno, samo ne bih volio da se sad nešto novo zatalasa i pogorša odnose između dviju država, pa da nam projekt s kanalizacijom na kraju propadne... – ističe načelnik hrvatske općine Štrigova Stanislav Rebernik.
Utihnula je i gerila koja je noću u prosincu i siječnju maskirana rezala žicu i prkosila slovenskim vlastima koje su najavljivale oštre kazne.
– Koliko se sjećam, posljednjih mjeseci nismo imali nikakve akcije rezanja žice. Posljednja je bila kod Rijeke. No, zato su aktivisti iz Francuske neki dan u svojoj zemlji dobili nagradu za senzibiliziranje javnosti o problemima izbjeglica, pa su spomenuli i nas kao primjer borbe protiv barijera.
Francuske studentice bile su tu kod nas i pomagale nam u nekoliko rezanja žice. Nažalost, žica više nije u središtu interesa javnosti, a ni medija – kaže aktivistica Radničke fronte, organizacije koja je, zajedno s kolegama iz Slovenije, inicirala “protužične” akcije, ponekad popraćene i natpisima “Fuck off Cerar”.
Utihnuli su i umjetnici koji su pokraj žice izvodili performanse, poput slovenskog skladatelja Matije Krečiča koji je izveo koncert “Božićno jutro”. Slovenija je, pod pritiskom lovačkih udruga i zaštitara životinja, počela postavljati “humaniju” panel-ogradu, ali samo pokraj graničnih prijelaza, na mjestima na kojima bi je promjene vodostaja rijeka mogle pomaknuti, i u turističkim naseljima, da se gosti ne osjećaju kao da su u ratnoj zoni.
Ta nova ograda oštrice ima samo na vrhu, na otprilike dva metra visine. Srna koja se u nju zaleti, vjeruju valjda, može eventualno dobiti samo potres mozga. Postavljanje poboljšane verzije ograde proteklih je dana iz svoje kuće u Preseki pomno pratio i Ivan Kolarić (77), koji je prije 40 godina kupio grunt u tom hrvatskom selu i doselio se iz svojih rodnih Godeninaca u Sloveniji.
Imao je u Preseki njegov otac neku zemlju, dosta kvalitetnu, pa su Ivan i supruga Anica odlučili doći živjeti “v Hrvašku”. Kuća im je sad prva do žice, ispred koje je neki dan postavljena nova panel-ograda jer je u blizini granični prijelaz Preseka – Središče od Dravi.
– Bogme mi se to nikaj ne vidi. Jebi ga, al’ je tak! Ovo sad malo ljepše izgleda, ali i dalje je ružno za vidjeti – kaže, naslanjajući se na štake. Operirao je kuk pa se mora što više šetati. Ode do ograde pa se vrati...
>> Savjetnik premijera za Večernji: Turska će pustiti izbjeglice u Europu
