Kao jedan od značajnijih problema visokog obrazovanja u Hrvatskoj
ističe se nepokretljivost naših studenata i
sveučilišnih profesora. Mobilnost, odnosno iskustvo
studiranja i poučavanja u drugim zemljama, postala je prednost koju bi
mnogi željeli upisati u svoj CV. Na žalost, takvim iskustvom, unatoč
tome što smo na početku 21. stoljeća, mogu se pohvaliti samo
malobrojni. Iako preciznih podataka na nacionalnoj razini nema, ipak,
prema procjenama nekih izvora, samo 0,02 posto ili tridesetak
naših studenata studira u inozemstvu, a samo ih je 0,3 posto
(oko 450) uključeno u međunarodnu razmjenu. Zahvaljujući upravo
međunarodnoj razmjeni, Denis Dermadi Bebek iskusio je studij u
inozemstvu, i to ne bilo gdje, nego u Finskoj, zemlji koja je po
kvaliteti svoga obrazovanja u samom svjetskom vrhu.
– Profesorica biologije na mom
Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu rekla mi je za natječaj
Zagrebačkog sveučilišta o jednosemestralnoj stipendiji na
Sveučilištu u Helsinkiju te me nagovorila da se prijavim.
Nisam mnogo očekivao, ali Zagrebačko me sveučilište
odabralo, a Sveučilište u Helsinkiju prihvatilo –
prisjeća se Denis. U Finskoj je studirao na srodnom Fakultetu
bioznanosti (Faculty of Bioscience). – Bila je to prva
razmjena s Finskom i nisam znao gdje dolazim, što me čeka,
no vidjevši kako je sve organizirano, sav strah se izgubio.
Budući da je sustav studiranja u Finskoj također u procesu prihvaćanja
bolonjskog procesa, nisu imali mnogo kolegija na engleskom jeziku, za
usporedbu, kod nas nema kolegija na engleskom jeziku osim na nekoliko
fakulteta, ali problem je ubrzo otklonjen jer su se kolegiji u dogovoru
s profesorima počeli predavati na engleskom jeziku ako je bilo
zainteresiranih stranih studenata. Studentima je omogućeno da se
priključe istraživačkim grupama te rade praktične projekte –
ističe Denis. Dodaje da je studiranje u Finskoj mnogo više
okrenuto studentu nego kod nas te da im je ostavljena velika sloboda da
biraju kolegije ovisno o svojim afinitetima.
Svi smo mi Europljani
Svi studenti moraju imati i kolegije iz stranog jezika i s
obzirom na to da je u Finskoj švedski službeni jezik, mora
se polagati i švedski.
– Život s internacionalnim studentima bilo je
neprocjenjivo iskustvo, koje je samo po sebi, i bez akademskih
mogućnosti koje su mi se otvorile nakon boravka u Finskoj, veliko
životno bogatstvo. Često smo pričali o stvaranju EU i svi smo vidjeli
upravo razmjenu studenata kao jedan zdrav put stvaranja europske
svijesti. Nitko od nas nije izgubio osjećaj nacionalnog identiteta, uz
to što smo bili Hrvat, Nijemac, Francuz, Talijan, ispred
svega svi smo bili Europljani. Kad sam odlazio na razmjenu, mislio sam:
bit će to jedan semestar, no ostao sam godinu dana. Radeći dva mjeseca
u laboratoriju, dokazao sam se i omogućio si izradu diplomskog u istom
laboratoriju – kaže Denis Dermado Bebek.
Njegov kolega Mihael Šutalo međunarodno iskustvo stjecao je
na sasvim drugom kraju svijeta, u Singapuru. Za stipendiju na
Nacionalnom sveučilištu u Singapuru (National University of
Singapore - NUS) odabrao ga je Ured za međunarodnu suradnju
Sveučilišta u Zagrebu i tako je postao prvi hrvatski student
na studiju u Singapuru. Ipak, o stipendiji je informaciju dobio na svom
Ekonomskom fakultetu.
– U Singapuru sam studirao na Poslovnoj školi
NUS-a (NUS Business School). Samo je Sveučilište prema
međunarodnim ljestvicama među najboljima u Aziji i Pacifiku, a u prvih
30 je i na svjetskoj razini. Poslovna škola pripada krugu 30
najboljih poslovnih škola u svijetu. Sve ovo osjeti se na
svakom koraku i iskustva koja sam tamo stekao uistinu su
neprocjenjiva. Akademski je sve na vrhunskoj razini i sve je podređeno
studentima – tvrdi Mihael. Prema njegovim riječima, studenti
su jako odgovorni, motivirani, marljivo rade za svaki pa i najmanji
zadatak.
Uvijek biti bolji od
drugih
– Kolege se cijene, ali uvijek postoji želja biti bolji od
drugih. Biti prosječan je jednostavno neprihvatljivo – kaže
Šutalo i ističe da su studenti nositelji inicijative i da su
im zaposlenici i profesori uvijek spremni pomoći i na raspolaganju.
– Ne može se, na primjer, dogoditi da profesor nije u svom
uredu u vrijeme konzultacija, a da studenti o tome nisu
obaviješteni. No, i profesorima je puno lakše jer
je broj studenata koje imaju mnogo manji nego kod nas, pa se mogu
svakome posvetiti. Ja sam, na primjer, na kolegijima sjedio s 12 do
20-ak drugih kolega. Kada vas na prvom predavanju profesor pozdravi
imenom i prezimenom jer je proučio vaš životopis i vidio
vašu sliku, odmah počnete graditi drukčiji pristup njegovu
kolegiju. Kampus je vrhunski opremljen, a za vrijeme ispita knjižnice
rade 24 sata sedam dana u tjednu, a dok učite, donose vam lunch pakete,
vodu, slastice – prepričava svoje iskustvo Mihael
Šutalo, poslovni analitičar konzalting kompanije A.T.
Kearney.
Prorektor Zagrebačkog sveučilišta prof. dr. Ivan
Šimonović kaže da u njihovu programu razmjene trenutačno
tristotinjak naših studenata studira u inozemstvu, a isto ih
je toliko iz različitih zemalja na zagrebačkim fakultetima. –
Broj sveučilišta s kojima imamo ugovor o razmjeni studenata
povećava se iz godine u godinu. Dosad je bio problem premali broj
kolegija na engleskom jeziku, a ubuduće će se to promijeniti. Novost je
da će, osim medicine, od iduće godine kompletnu nastavu na engleskom
imati FER i ekonomija. Osim toga, svaki će fakultet imati poneki
kolegij na engleskom. Tako će se svakom strancu moći ponuditi semestar
kod nas koji će mu biti priznat kod kuće –
objašnjava Šimonović. Prema njegovim riječima, u
razmjeni studenti najčešće odlaze u zapadne zemlje
– Austriju i Njemačku, a puno manji broj ih ode, primjerice,
u Francusku ili Ameriku. Osim preko svog sveučilišta,
studenti koji žele studirati u inozemstvu pomoć mogu dobiti i od tvrtke
BHV education.
Traženo hotelijerstvo
– Prvi studenti preko nas su u inozemstvo otišli
1999. godine, a od tada ih godišnje ode po dvadesetak. Na
početku su se najčešće tražili studiji ekonomije,
međunarodnih odnosa i diplomacije, a danas su najatraktivniji i dalje
ekonomija, zatim informatika i hotelijerstvo –
objašnjava Gordana Kolenko, koordinatorica u tvrtki BHV
education.
Najčešće odredište prije je bila Amerika, a
većina onih koji su otišli više se nije vraćala.
Danas su puno poželjnija jeftinija europska sveučilišta, a
sve veći broj mladih vraća se nakon završenog studija.
Zanimljivo je također da se zna gdje što treba upisati
– primjerice, hotelijerstvo u Švicarskoj,
informatiku u Irskoj, ekonomiju u zemljama engleskog govornog područja,
a dizajn u Italiji ili Londonu. Studiji u inozemstvu su skupi, posebno
u Americi gdje jedna godina košta i po 40-ak tisuća dolara.
– Velike i bogate zemlje, primjerice
Švedska, svojim studentima koji se uspiju upisati na
prestižna inozemna sveučilišta plaćaju studij. To bi trebala
činiti i Hrvatska, posebno za studije kojih kod nas još nema
ili nisu dovoljno razvijeni – kaže Kolenko.
Ubrzano odrastanje
Iskustvo studiranja u Americi doživjela su dva naša
sugovornika, Karlovčani – 28-godišnj Davor
Dupljak koji je na na Virginia Techu 2002. godine
završio financije, odnosno ekonomiju, a nakon toga
je završio MBA na Sveučilištu Millersville 2005.
godine u Pennsylvaniji, i Martina Stojkić sa zvanjem magistra
fiziologije i znanosti vježbanja (master degree in Exercise Science).
Studirala je na Wichita State University u Wichiti, Kansas. Dupljak
ističe da ga je studiranje u Americi, u koju je otišao s 18
godina, izgradilo kao osobu i pomoglo mu da se osamostali i
sazrije puno prije svojih vršnjaka.
– Suočen si s novom okolinom te se na nju moraš
što prije i što bolje adaptirati da bi opstao i
znao se nositi s problemima. Po meni, to je najveća prednost studiranja
u inozemstvu, a što se tiče čisto školskoga
plana, vjerujem da su studenti koji završe fakultete u
Americi puno spremniji ući u poslovni svijet nego bilo gdje drugdje
– ocjenjuje Dupljak, koji trenutačno radi u Hypo Leasing
Steiermarku u Zagrebu. Puno je više praktičnog rada i
poslovnih situacija nego samoga štrebanja, a studenti s
diplomama američkih sveučilišta, po njegovu
mišljenju, prilagodljiviji su i spremniji za nove izazove i
situacije.
Martina Stojkić Waazize radi u Gradu Karlovcu u Upravnom odjelu za
europske integracije, a sa suprugom živi kod roditelja.
– Moje iskustvo iz Amerike samo je pozitivno. Iako sam
oduvijek bila relativno samostalna i snalažljiva, puno sam naučila u
tih osam godina života jer nemate obitelji i morate se osloniti na
sebe. Za vrijeme faksa, sve četiri godine, uspjela sam svaki dan
trenirati barem 2 puta, ići na predavanja, učiti i dobivati jako dobre
ocjene. Imala sam vremena i za druženje i izlaske s prijateljima, ali i
rad, jer sam si magisterij morala platiti sama – prisjeća se
Martina. Misli da kod nas fakulteti nisu dobro organizirani kao vani i
neshvatljivo joj je da profesori konzultacije imaju samo jednom tjedno.
'Finci mi nude poslijediplomski'
– Odlaskom van u svakom se pogledu otvaraju nove mogućnosti. Iz osobnog iskustva znam da je broj razmijenjenih studenata na Sveučilištu u Helsinkiju deset puta veći nego na Sveučilištu u Zagrebu. Prvo što treba osigurati jest da student bude zaštićen, tj. da mu se priznaju kolegiji koje je slušao i polagao na razmjeni. Ja nisam imao mnogo problema nakon povratka, no kod nas sve još ovisi o profesoru, odnosno različito je od profesora do profesora. Pozvao bih se na činjenicu da je razmjena studenata, a i profesora, način na koji bi se mogla poboljšati kvaliteta studiranja kod nas, ali i s našim iskustvom pridonijeti poboljšanju nove sredine u koju dolazimo – kaže Denis Đermadi Bebek, kojem su dva laboratorija ponudila da se k njima vrati na poslijediplomski studij.
