Razotkrivanje uvijek počinje samozapetljavanjem. Nije nam dano da istinu spoznajemo izravno. Mozak nam je skrojen u druge, uglavnom socijaldarvinističke svrhe. Zato na istinu možemo samo naletjeti, kao što se nalijeće na zid. U pravu je bio Hegel, a ne Aristotel – istina nije sklad uma i stvarnosti, već je strukturirana kao njihovo proturječje. Stvarnost spoznajemo samo kroz paradoks. Naš interes za istinom pojavljuje se onog trenutka kad se nađemo u bespuću. Stvarnost nam se uvijek pojavljuje kao niz kontrastnih, međusobno nespojivih slika. Vjerodostojnost dobiva na snazi onog trenutka kad se nađemo uhvaćeni u laži. Samozapetljavanje u vlastitim slikama životodajni je element istine kao razotkrivanja.
Ako bacimo pogled na sve što se u zadnje vrijeme događa na našoj političkoj sceni, suočit ćemo se s pravom šikarom takvih kontrastnih slika, koje će neizbježno u nama pobuditi nagon za istinom. Primjerice, vijest da je Vlada odlučila DORH-u odobriti dodatna sredstva za troškove istrage o Agrokoru, mora u nama pobuditi pitanje što su Bajić i Cvitan radili 17 godina u državnom odvjetništvu, ako do sada nisu ništa znali o nepravilnostima u poslovanju Agrokora? Kako će sada s 5 milijuna kuna otkriti nešto novo? Dakle, to izgleda ovako: prvo smo spasili ministra Marića, pa smo onda, uz Marićevo dopuštenje, dali DORH-u novac da utvrdi što je to Marić radio u Agrokoru. Doista je teško povjerovati da će sada istraživati oni koji su 17 godina šutjeli, pa ovo prije djeluje kao stimulacija kako bi se istraživalo u određenom smjeru i do određene granice, nego kao roditeljska briga o Sauchi.
Ili, kako, nakon uvjeravanja da Agrokor nema poreznih dugovanja prema državi, objasniti otkriće da Agrokor ima odgođeni porezni dug u iznosu od 435 milijuna kuna. Zapetljavanje je tim jače kad u sliku unesemo to da Agrokor ne plaća porez zbog lex Agrokor. Umjesto plaćanja, u svojim bilancama prikazuje stavku “odgođena porezna obveza”. Vlada je, tako, s lex Agrokor uzrokovala manjak u proračunu. Mi već plaćamo troškove spašavanja Agrokora. Zidovi postaju sve viši kad otkrijemo da Agrokor, prema nerevidiranom izvješću, ima dugovanja prema vjerovnicima oko 40 milijardi kuna (plus još par milijardi “neosiguranim vjerovnicima”), pa kad ti vjerovnici počnu naplaćivati svoja potraživanja pomoću tužbi, oni sigurno neće tužiti Agrokor, koji novca nema, već državu, koja ga je odlučila spašavati i preuzela je upravljanje koncernom. Slika postaje za državu još gora, jer se sva krivnja države sada kondenzira u osobi ministra Marića, koji je po međunarodnim financijskim institucijama uvjeravao banke da je s Agrokorom sve u redu, pa njegova prisutnost u Vladi sada još više pojačava sliku krivice države.
Također, još jedna kontrastna slika, bilo bi zanimljivo vidjeti kako premijeru Plenkoviću uspijeva uvjeriti svoje sugovornike u Europskoj uniji da je u Hrvatskoj sve u redu, kad se po zapadnim standardima i na najmanju sumnju o umiješanosti u korupciju ili sukob interesa daje ostavka. Ovdje je nebitan Most i amaterizam kojim je pristupio pitanju smjenjivanja ministra Marića, radi se o standardima kojih su nam puna usta, dok radimo suprotno. Ili, kako pred europučanima objašnjava da njegova demokršćanska vlada ovisi o glasu zastupnika kojeg su socijalisti izbacili jer mu je imunitet ukinut zbog korupcije? Uostalom, tu sliku Andreja Plenkovića kao političara snažno uraslog u europski pravni i politički milje znatno narušava i izvještaj Europske komisije, koja nam je smanjila izglede za ekonomski rast ove godine, kako zbog problema s Agrokorom, tako i zbog novih regulativa na granici. Postavlja se, naime, pitanje kako je on to riješio problem granica s Junckerom i Cerarom, ako nam EU predviđa manji rast jer će nam gužve – čiji su oni uzrok – ugroziti turističku sezonu? Tko će nam nadoknaditi troškove Plenkovićeve diplomacije?
Premijer Plenković se, kako vidimo, vjerodostojno zapleo u proturječja i šalje kontrastne slike o samome sebi. Rekli bismo da se nalazi na sigurnoj stazi razotkrivanja, koje je sam najavio. Sve govoreći o europskim standardima i pravnim stečevinama, on je politiku pretvorio u trgovinu, a trgovinu u politiku. Propovijedajući s moralnih visova, upao je u moralnu kaljužu. Govoreći o vjerodostojnosti i značaju povjerenja u institucije, došao je do toga da svoje povjerenje gradi na glasu nevjerodostojnoga Sauche. Moral ima svoju cijenu, kao i povjerenje – morate ih svaki dan dokazivati. Inače ste tek politički trgovac. Što će reći, i loš trgovac, i loš političar.
Konačno pravi komentar i prava kritika Plenky ića. Po mom skromnom mišljenju, Ristić se već odavno prometnuo u najboljeg komentatora u vl.