Crnina koju odijevaju njihova je javna, politička boja, njihov izbor. Crninu nose zbog smrti, zbog svih žrtava rata i nasilja, kao opomenu i podsjećanje na zločine počinjene u "ime naroda" i traženje odgovornosti za njih. Šutnju su odabrale jer nemaju riječi kojima bi izrazile svu tragediju, patnje, bol koju izazivaju ratovi i nasilje.
Kako su godine prolazile, u jednostavni ritual u crnini i šutnji unijele su mnoge druge elemente: jarke boje, snažne zvukove, žestoke bubnjeve i uzvikivanje parola megafonom, vizualne efekte i žonglere, osobito u mirovnim marševima i antimilitarističkim performansima, no njihova parola cijelo je vrijeme ostala ista: uvijek neposlušne nacionalizmu i militarizmu, patrijarhatu i ratu...
Pa su tako i ove godine, 18. studenog, dok je Kolona sjećanja desetaka tisuća ljudi iz svih krajeva Hrvatske krenula na svoju tihu hodnju do Memorijalnog groblja i Ovčare, na beogradskim ulicama "Žene u crnom" glasno su šutjele podsjećajući svoj narod na sramotni ispraćaj Prve gardijske mehanizirane brigade JNA koja je krenuli rušiti Vukovar i ubijati njegove ljude. Ova nevladina ženska mirovna organizacija, ima tome koji dan, razvila je transparent "Nikada nećemo zaboraviti zločine u Vukovaru", nimalo slučajno ispred zgrade Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), glavnog ideološkog stožera srbijanskih hegemonističkih pohoda s početka devedesetih godina prošlog stoljeća.
Nažalost, beogradski antiratni glas devedesetih nije mogao spriječiti zahuktalu ratnu mašineriju ispraćanu cvijećem. Ostale su žrtve, razoreni gradovi i obitelji, ratni zločini. Kreatori kaosa, ali i njihove institucije i danas žele izbjeći i umanjiti vlastitu odgovornost i u tome valja tražiti razloge zašto njihova aktivnost nije prestala ni onda kad su utihnule ratne trube. "Žene u crnom" okupljaju članice i simpatizere svih dobnih skupina i profesija, no spaja ih slogan "Ne u naše ime" i jasna politika protivljenja ratu i državi koja te ratove vodi. A za njih dvojbe nema: njihova je država najodgovornija za ratove na prostoru bivše Jugoslavije.
"Žene u crnom" spadaju u red hrabrih ljudi u srpskom društvu. Od početka 90-ih suprotstavljale su se ratu, ludilu, bezumlju i smrti i nebrojeno puta na svim prostorima nekadašnje Jugoslavije, pa i usred Vukovara, izgovorile riječi: oprosti i genocid, pozivale na pravdu, poštovanje i dostojanstvo žrtve. Protive se bilo kakvom povijesnom revizionizmu, mogućim rehabilitacijama ratnih zločinaca, čega u susjedstvu ne manjka.
Iza "Žena u crnom" više je od 2500 javnih antiratnih, a pritom i antinacionalističkih i antifašističkih protesta, pružanja nenasilnog otpora i umjetničko-aktivističkog angažmana. Održale su više od stotine tribina diljem Srbije, ponajviše o ratu i ratnim zločinima, Haaškom tribunalu, odgovornosti civilnog društva u suočavanju s prošlošću. Zauzvrat, izložene su javnoj demonizaciji dijela srbijanske javnosti, ali i svake vlade tijekom tri desetljeća djelovanja. I s najviših mjesta u državnom aparatu "Žene u crnom" etiketirane su kao nemoralne, vještice, izdajnice, pa i najniže moguće, kao kurve.
Trpe pretrage stanova, ispitivanja, zastrašivanja, otmice, tjeralice, sve vrste zabrana, u valovima. Šešelj je svojedobno u parlamentu rekao da će, ako dođe do NATO-ove agresije, za svaku bombu koja padne ubiti po jednu "Ženu u crnom". Primaju prijetnje smrću od ultradesničarskih organizacija, u kontinuitetu, i javno i na društvenim mrežama. Tijekom njihove akcije u Valjevu četničke organizacije došle su ih likvidirati, tada su zadobile teške tjelesne ozljede, no od svih kaznenih prijava koje su podigle nijedna nikada nije riješena
Ove godine "Žene u crnom" imale su i tematsko podsjećanje – na logore za Hrvate, vukovarske branitelje i civile, u Srbiji, formirane tijekom i nakon opsade grada. Već godinama "Žene u crnom", "Art klinika" i još dvadesetak organizacija godinama ne uspijevaju dobiti suglasnost lokalnih samouprava Zrenjanina i Žitišta kako bi se postavila spomen obilježja na mjestima gdje su 1991. i 1992. bili logori, pa su ovih dana iskazale i sjećanje na žrtve logora jednosatnim performansom i postavljanjem mobilne spomen ploče na lokalitetu "Livade", kod ruševnih ostataka poljoprivrednog gospodarstva koje je korišteno kao zgrada logora Stajićevo. Obećanje dano prije šest godine delegaciji branitelja Vukovara, predsjednik Aleksandar Vučić nikada nije ispunio.
Toliko snažno negiranje postojanja logora za hrvatske vojnike i civile govori i da je aktualni režim tek nastavak onog iz 90-ih i da postoji snažna spona ideologija između srbijanskog jučer, danas, pa i sutra. Utoliko je dragocjen tihi glas skupine žena koja ne posustaje, braneći ljudskost tu vremenu i prostoru gdje je ima sve manje.
Svaka vam čast hrabre žene.