Koliko rakije moraš popiti ili je u slučaju šefa HSS-a Kreše Beljaka izuzetno moguće ispasti Budaletina Bursać i bez stimulansa pa na Twitteru izraziti žaljenje što zloglasna UDB-a koja je u komunizmu organizirala likvidacije nije ubila više emigranata jer smo vidjeli tko je u ratovima 1991.-1999. počinio sva ta sranja “fašisti koji su u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama nažalost pobjegli UDB-i”, napisao je Beljak.
Ta Beljakova najblaže rečeno “antifašistička” sramota u međuvremenu je nestala s njegova profila. Nakon dva dana šef HSS-a ipak se osvijestio i požalio ako je nekoga uvrijedio i što je zbog njegova “nespretnog i nesretnog” tvita netko mogao zaključiti da on podržava politička ubojstva “a to naravno, nije istina”.
Zanimljivo je da mediji nisu osudili taj anticivilizacijski Beljakov ispad dok nije reagirao Mostov zastupnik Marko Sladoljev koji je napisao kako bi u normalnoj zemlji Beljakova politička karijera bila gotova. Podsjetio je kako je njegova izjava u suprotnosti s europskim rezolucijama koje osuđuju totalitarne i autoritarne režime, te s Deklaracijom o Domovinskom ratu koja uzrok rata prepoznaje u velikosrpskoj agresiji te je tražio da se Beljak ispriča žrtvama totalitarnih režima ili da ostavku. Što sad ako neki političar opravdava bilo kakve pa i likvidacije u organizaciji režima, i što ako neki mladi Beljakov sljedbenik ponesen njegovim “nespretnim i nesretnim” mentalnim sklopom zaključi kako su neke likvidacije poželjne, kako su to na društvenim mrežama zaključili mnogi koji su dali podršku počinitelju trostrukog ubojstva u Splitu jer institucije ne rade svoj posao, osobito pravosuđe.
Naravno, događaju se i događat će se konkretni slučajevi, i u svim zemljama se događaju, u kojima institucije nisu odradile ili su loše odradile svoj posao. Ali, neće u svim zemljama politika, mediji i javnost od jednog pa i desetine slučajeva temeljem neargumentiranih poopćavanja od toga stvarati sustav institucionalnog nerada i neodgovornosti od čega nitko nema koristi. Beljak je jedan od onih tipičnih populista koji to rade iz svog osobnog interesa kako bi se dokopali vlasti.
Tako se ljetos zalagao za procesuiranje suca koji je donio “sramotnu” odluku da se u zatvor strpa mladića koji je za bolnicu što je “zadnji radio Adolf Hitler”. Premda sudac nije imao izbora jer je sudski vještak mladića ocijenio “opasnim piromanom” koji je bitno smanjeno “uračunljiv”, a ne neuračunljiv. Beljak je zaključio kako je to ismijavanje zdrave pameti te je najavio ako će biti u poziciji odlučivati jedna od prvih stvari biti “temeljito provjetravanje hrvatskog sudskog sustava”. Tim povodom u ovoj kolumni ljetos sam napisao “Beljak priča bedastoće, a rulja viče Bravo!” pa me Beljak u svome tvitu okarakterizirao kao novinara pod nazivnicima, a na što je moj bivši kolega koji je napustio novinarsku profesiju kako bi kreirao javno mnijenje za jednog od vodećih političara, dodao: “novinar?!”.
Beljak je prije skandaloznog tvita objavio presudu Upravnog suda u Zagrebu u povodu tužbe koju je Marijana Petir podnijela jer je izbačena iz HSS-a. S obzirom na to da je presuđeno kako Beljaku odgovara to objašnjava zašto ovaj put on nije govorio o “provjetravanju sudstva” i o tomu kako bi trebalo procesuirati suca koji je odlučio uopće ne razmatrati argumente koje je Petir iznijela, već odbaciti njezinu tužbu bez preispitivanja.
I sad bi u maniri Beljaka kao “novinar” trebao zaključiti, a što drugo, nego da je sudac tako presudio jer se pobojao “provjetravanja” kad Beljak dođe na vlast. Ili, s obzirom na to da je sudac odbacio tužbu bez razmatranja njezinih argumenata barem zaključiti kako “sud ne radi svoj posao”. I mnogi bi, kao što su svojedobno pljeskali Beljaku, i meni vikali “bravo” uz prigodne katastrofične salve na teret sudstva. A obrazloženje suca da je tako presudio jer političke stranke nisu tijela javne vlasti i ne donose upravne akte, kome se to da čitati, a posebice ne onima koji ionako imaju već izgrađen sud. I ova rekonstrukcija nepodnošljive lakoće zauzimanja stavova pokazuje tko, kako i zašto urušava povjerenje u institucije.
Da je netko sa denice napisao nešto slično bio bi mjesecima razapet u svim medijima dok ne bi podnio ostavke na sve moguće funkcije do razine čistača. Toliko o medijima u Hrvatskoj.