Potpuno logično je, umjesto da prepričavam, prenijeti veći dio Yeatsove pjesme “Drugi dolazak”. Za nju se obično kaže da je antologijska i mene je uvijek zanimalo kako djela postaju antologijska, a ljudi legendarni, u kojoj se točci realiziraju onomatopejski potencijali prepuni strahopoštovanja s jedne i sarkazma s druge strane. Svrstavanje prema temeljnim vrijednostima nikada nije išlo od ruke suvremenicima. U tome smo dokazano najslabiji. Pa su najbolji među nama umirali u bijedi, prezreni, izolirani, ismijani da bi dvije, tri generacije poslije postajali legendarni, a njihova djela antologijska. Suvremenici se jednostavno boje, poput svakog izdajničkog okota, zauzeti stav o čovjeku i djelu koje ne razumiju, intelektu od čije superiornosti zaziru, sustavu koji podnose jer ga izravno čine.
Umjesto da skupe hrabrost i iskažu stav, skrit će se iza prekrasnog alibi-aforizma “vrijeme će pokazati”. I tako, već milijun godina vrijeme pokazuje upravo to, da se suvremeni kukavičluk ne isplati i da svako povlačenje, svaki korak kojim se povučete s prve crte borbe za istinu, to duhovno i intelektualno dezerterstvo vodi do “surove zvijeri koja sad puže prema Betlehemu da se rodi”. I vidi se trag njene ljigave sluzi koju ostavlja za sobom dok gmiže oko nas poput svakog traga licemjerstva, to prešutno huškačko podrivanje civiliziranosti i pravde, a u ime boga, naroda i države, svetog trojstva obespamećenog zločina.
Gledajući danas činovnike, popove, vlastodršce, elitu najgorih među najpreplašenijima, dok otimaju ljudima dostojanstvo uvjeravajući ih u neminovnost svog poslanja, gađenje nije dovoljno da se izrazi stav prema njihovoj beskonačnoj lakomosti. Trebalo bi nešto puno čvršće, ono što bi mogli razumjeti nedvosmisleno i bolno. Usto, trebalo bi zatrubiti za kontranapad. Jer nakon što su odrubili glavu vašoj egzistenciji i budućnosti, nakon što su vas pokrali i pretukli, uslijedio je nezapamćen udar na ponos, dostojanstvo inteligenciju. Od vas se očekuje da trpite na vlasti licemjere i lažljivce koji su urlali o reformama samo da bi sami postali kvarni establišment koji nastavlja s otimačinom. Očekuje se da beznadno trpite intelektualno insuficijentne prikaze dok upravljaju državom kao nečime što pripada samo njima. Koliki se užas demokratski prostro oko nas. I sve što se poduzima, poduzima se u vaše ime i za vaše dobro. Novi porezi – za vaše dobro. Zločini u ratu – u vaše ime. Otpuštanja s posla i smanjenje plaća – za vaše dobro.
Nepresuđivanje kriminalu – u vaše ime. Tetošenje Crkve – za vaše dobro. Pripremanje sukoba – u vaše ime. Uništavanje istine i logike – za vaše dobro. Toliko dobrote se provodi u vaše ime da bi svijet morao biti mjesto koje bi se teško moglo i izmaštati. Umjesto toga on je samo sredstvo kontralogici, svemu onome što jest, a nikada nije smio postati. Kada se u nekoj prilici pojavi natruha nacizma, što učine naši velikodostojnici? Logično, najave jednakopravni tretman i obračun sa svakim totalitarizmom. Točno, ubojstvo i ispod kukastog križa i ispod petokrake jednaka je manifestacija – nacizma.
Otkud i pomisao da je Staljin bio komunist. Zar je dokaz tome deklarativna definicija, a ne konkretnost postupaka. Komunizam nikoga nije ubio iz jednostavnog razloga – komunizma na ovom svijetu još nije ni bilo. Jednako vrednovanje svih totalitarizama od strane našeg intelektualno atrofiranog državnog aparata dovodi do zanimljivog pitanja – kako će se u svjetlu tog obećanja tretirati kršćanstvo? Ono je, bez sumnje, totalitarni kontinuitet kojem mogu pozavidjeti svi njegovi kratkotrajni prirepci koji su samo izvedenice iz judeo-kršćanske tradicije u ekumeni nasilja. Da bi se vjera reafirmirala i vratila bogu, ona mora biti oslobođena kršćanstva, ona mora biti prepuštena interesu emocija i otrgnuta emociji interesa. Zdrobiti ideju holokausta i ideju gulaga, a ne zdrobiti ideju monopola na boga, odlaganje je ponavljanja klanja.
Nezamislivim se iz ove perspektive vječitog klečećeg ispovijedanja čini zabraniti kršćanstvo, ali zabrana i nije smisao kad je kršćanstvo ionako mrtva, nepotentna religija. Treba ga nadrasti, zaobići, učiniti irelevantnim u njegovu totalitarizmu. Privlačnost totalitarizma i jest u ugodi masovnog okupljanja, misi ili mitingu, i odustajanju od pojedinačne ideje, onda kad ja postaje mi i kad nam se čini da nas se u masi ne može identificirati u zločinu. Zato kraj totalitarizma ni izdaleka nije blizu. A drugi dolazak... Tek što nije.
