Stotina tisuća imigranata, isto toliko različitih životnih priča koje su svaka na svoj način dirljive i tragične. Svi oni kreću na put u potrazi za novim, sigurnijim i boljim životom ostavljajući cijeli svoj dosadašnji život iza sebe i ne znajuči što će im donijeti novi dan, ali i hoće li stići živi do obećane zemlje, s obzirom na to što sve prolaze na tom putu smrti. Priča 25-godišnjeg Ahmeda Al Jaberija, kojeg smo sreli na graničnom prijelazu Horgoš kako sa zamotanim stopalima leži na asfaltu gotovo nepokretan, ne razlikuje se od ostalih priča njegovih vršnjaka diljem svijeta. I on je kao i svi imao svoj životni san, završiti fakultet i stvoriti obitelj. Ali okrutni rat koji je u Siriji počeo prije četiri godine uništio mu je snove.
Posudio novac za put
Ahmed je pobjegao iz Haraste, predgrađa Damaska u kojem se svaki dan vode žestoke borbe, a ulice toga razrušenoga grada podsjećaju na ulice Vukovara 90-ih godina za vrijeme srpske agresije.
– Više nisam mogao živjeti u Harasti. Borbe u kojima je poginulo mnogo mojih prijatelja i rođaka vode se svaki dan. Samo mi je nekoliko ispita nedostajalo da završim studij arhitekture. Nadam se da ću uspjeti doći u bilo koju zapadnu zemlju i nastaviti sa studijem i početi novi život – govori Ahmed, koji je, za razliku od mnogih azilanata koji su imali dovoljno novca za put, novac za putovanje posudio od prijatelja, što mu i nije donijelo sreću jer su ga kriminalci pokrali na samom početku putovanja, zbog čega je Ahmed na mahove prehodao više od 120 kilometara kroz Tursku, Grčku, Makedoniju i Srbiju, i više i ne osjeća svoja potpuno izguljena stopala.
– Cipele su mi se raspale još prije ulaska u Tursku. Nisam imao novca da kupim druge jer su mi kriminalci koji su me prebacivali u Tursku ukrali sav novac – govori Ahmed pokazujući nam svoja zamotana stopala.
– Dio sam hodao, dio stopirao, a neki dobri ljudi su mi čak platili prijevoz autobusom i vlakom. Da sam morao hodati baš cijeli put, vjerujte mi da sad ovdje ne bismo razgovarali – s bolom u glasu govorio je Ahmed pokušavajući rukama pomaknuti noge kako bi se s asfalta pomaknuo na mekaniju travu.
– Moram vjerovati da će mi biti bolje jer me jedino ta misao održava. Danas su mi srpski liječnici pregledavali i premotavali stopala te su mi predložili da idem u bolnicu. No, bojim se da će, odem li u bolnicu i budem li ondje nekoliko dana, dotad biti zatvorene sve granice u Europi – govori Ahmed, koji i ne pomišlja na povratak u Siriju.
Govorim tri jezika
– Kamo da se vratim? U bratoubilački rat i razaranje? Borio sam se na jednoj strani, a moji školski prijatelji na drugoj. Možete misliti kakav je to osjećaj kada prijatelja s kojim si u školskim klupama dijelio dobro i zlo sada gledaš preko nišana?! Strašan je to osjećaj i nikome ga ne bih poželio. Gledate prijatelja i molite se da pogodi on vas jer vi nemate snage pogoditi njega – tihim je glasom govorio Ahmed napominjući kako je na svom putovanju, koje traje više od mjesec i pol, sreo mnogo ljudi koji su mu pomogli, na čemu im je jako zahvalan.
– Moram priznati i da je mnogo onih koji nas gledaju s prijezirom u očima, kao gubavce koji smrde, koji su niškoristi i teroristi... Samo da znate, među nama ima i liječnika, inženjera i sveučilišnih profesora. Ja ne dolazim u Europu prosjačiti. Želim raditi i zaraditi svoj kruh. Govorim tri jezika, uz arapski još i francuski i engleski, i samo me tri ispita dijele do diplome inženjera arhitekture – optimistično nam je ispričao svoju priču Ahmed koji se nada da će ipak uspjeti doći do obećane zemlje i u njoj ostvariti svoj san koji nije mogao ostvariti u Siriji.
>> MUP: Do 19 sati u Hrvatsku ušla 892 migranta. Volonteri: Izbjeglice su dehidrirane i izmučene
>> Hrvatski policajac umornim izbjeglicama pridržao dijete
neka se vrati u siriju, tamo ce mu basar asad kupiti nove i slati ga u rat za bararsku armiju i basarsku siriju