Bez velikih najava i produkcije nerealnih očekivanja, Hrvatska je
dobila mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti. Od siječnja 2008., pa
kroz iduće dvije godine, imat će mjesto za stolom 'svjetske vlade’. U
domaćem okruženju, vijest je međutim dočekana s pomiješanim osjećajima,
možda čak bliže podcjenjivanju nego glorificiranju, što ćemo prepoznati
u pitanjima: hoće li Hrvatska u toj konstelaciji biti samo fikus, je li
to forma bez sadržaja, koliko će to državu koštati...
Istina je da u fotelji članice Vijeća sigurnosti Hrvatska neće imati
isti onakav utjecaj kakav ima stalni postav te formacije UN-a.
Činjenica je i da će Hrvatskoj za dvogodišnjeg mandata uz bok biti
Gadafijeva Libija i Burkina Faso. Činjenica je i da će biti upućena na
još aktivnije usuglašavanje vanjskopolitičkih stavova te da će morati
izdvojiti koji dolar više za diplomatsku reprezentaciju u New Yorku.
No ta simetrija 'prednosti i mana’, koja je iskonstruirana gotovo
simultano kad je donesena i odluka na East Riveru, ne bi trebala
zasjeniti ključne momente vezane uz hrvatsko uskakanje u 'svjetsku
vladu’. Vanjska politika globalizirana je jednako kao i ekonomija, a u
tom okruženju usuglašavanje stavova postalo je primarni alat
djelovanja. Hrvatska je bila upućena na usuglašavanje stavova još davno
prije nego što je pala odluka o njezinu ulasku u Vijeće sigurnosti, što
smo vidjeli kad je na dnevnom redu bilo potpisivanje sporazuma s
Amerikancima o neizručivanju njihovih državljana međunarodnom sudu, kao
i onda kad smo htjeli riješiti nešto u vlastitom dvorištu.
Recimo, gospodarenje u pripadajućem dijelu Jadranskog mora.
Hrvatska u svim takvim situacijama mora 'usuglašavati stavove’,
neovisno o tome je li ili nije članica Vijeća sigurnosti. Sada međutim
dolazi u poziciju s koje će suodlučivati o mnogim pitanjima, a s tom
kartom u ruci ponešto je jača i u razgovorima, na primjer, o
uspostavljanju lovostaja u Jadranu radi očuvanja mora.
U globaliziranom svijetu mjesto za važnim stolom i minutaža za
međunarodnom govornicom zato su tražena roba. Točno je da je tiha
diplomacija prava kolijevka mnogih rješenja, ali i ona mora imati neke
bljeskove vidljive javnosti. Zato se države upuštaju u tučnjavu za
mjesto u Vijeću sigurnosti, a u hrvatskom slučaju ta je bitka otpočela
još 1999. godine, kad je pozitivna odluka bila jednako daleko kao da
smo rekli, na primjer, da ćemo uspostaviti vlastitu svemirsku stanicu.
Hrvatska je u tom trenutku doduše imala iza sebe dovršenu mirnu
integraciju istočne Slavonije, ali još je bila duboko u imidžu
troublemakera na Balkanu.
Danas vidimo da je definitivno transformirana iz zemlje koja je bila
subjekt međunarodne politike, koja je bila temom Vijeća sigurnosti i
drhturila od njegovih rezolucija, u zemlju koja će sudjelovati u nekim
važnim pitanjima što se tiču drugih država.
U ovoj priči vrijedi također podsjetiti na to da je zahtjev za članstvo
podnijela jedna, a dovršila druga HDZ-ova vlada, a da je u međuvremenu
na istom cilju radila vlada Ivice Račana. Na tom smo primjeru vidjeli
da se takav kontinuitet zalaganja u nekim transtranačkim ciljevima
isplati. Iz tog se kontinuiteta iznjedrila ekipa koja je bila sposobna
ne samo lobirati nego i voditi kvalitetnu međunarodnu politiku.
Uzme li se sve to u obzir, je li nužno jednom nedvojbenom uspjehu po
svaku cijenu pronaći manu i presvući ga s nekoliko slojeva sumnji? To
više što Hrvatskoj nijedno članstvo u međunarodnim institucijama nije
palo s neba, bez teških borbi i dokazivanja, posljedica čega je i to
da, kad je posrijedi EU, i danas gledamo u pete Slovačkoj i
Mađarskoj, a Bugarska i Rumunjska da se i ne spominju.
BEZ KRINKE
Otvori KEKS Pay
