Svaki put se iznova zadivim kad vidim kako su naši ljudi kadri u malo
riječi sažeti mnogo smisla. U kratku rečenicu oni uguraju cijeli jedan
pogled na svijet. Eto, recimo, neki dan je jedan veliki tjednik
napravio razgovor sa sindikalcima. I, sindikalci kažu otprilike ovo:
Ekonomisti tvrde kako naš svijet previše troši; ali, tko ima pravo
oduzeti nam mobitele i automobile, kad to posjeduju ljudi u svim drugim
zemljama?
E, u tom je iskazu, vidite, zbijena cijela jedna ekonomska teorija, i
to vrlo zaokružena. Ima ona - kao i sve velike teorije – tri temeljne
točke. Prva je ova: potrošnja pojedinca i obitelji ne ovisi o njihovim
ekonomskim mogućnostima, nego o njihovim potrebama i željama. Na
primjeru: kad kupujem odijelo, ja ne gledam kakvo mi je stanje na
računu, nego gledam kakvo odijelo ima moj susjed. Jer, ja zaslužujem
jednako dobro odijelo kao i on, ako ne i bolje.
Druga točka: nečije imovno stanje ne zasniva se na njegovu radu odnosno
sposobnostima, nego on na to stanje jednostavno ima pravo, a to mu
pravo ne mogu zanijekati čak ni zločesti ekonomisti. Naš materijalni
položaj, tako, proizlazi iz naših ljudskih prava: zato što smo tu, zato
što smo građani, netko je dužan osigurati nam sve što imaju i drugi. A
treća točka je najgora: taj tko nam je to dužan osigurati, nije nitko
drugi nego država.
Jer, ona je tu zato da nam priskrbi pristojan dohodak. Zato je i
trebamo: da za našu sudbinu bude odgovorna ona, a ne mi sami. To je i
razlog što naši sindikati nikad ne prave pritisak na poslodavce, nego
uvijek na državu. Kod poslodavaca pale samo ekonomski razlozi, dok je
država sentimentalna, pa na sve pristaje. Kad se bolje pogleda, u toj
teoriji sve štima i sve jedno iz drugoga logično proizlazi. A nije ni
čudo, kad su je naši sindikalci dugo razrađivali i usavršavali, pa su
zato sad kadri formulirati je u jednoj rečenici. Jer, to što oni
govore, ta njihova teorija, postoji još od socijalizma.
I tada se, naime, govorilo o uravnilovki, o filozofiji jednakih
želudaca, o dominaciji prava nad dužnostima. Govorilo se, doduše, već i
onda o svemu tome kao o negativnom, ali su mnogi ljudi ipak u takve
misli vjerovali. Među te ljude očito pripadaju i današnji sindikalni
vođe: ni danas se oni nisu u stanju maknuti od onoga što je u
socijalizmu bilo najgore.
Ipak, nisu ni oni baš u svemu u krivu. Ja se, recimo, slažem da imamo
pravo na sve ono što imaju i ljudi u razvijenom svijetu. A tu pripada i
pravo na moderne, razumne i poštene sindikalne čelnike. Uvijek sam se
spreman založiti da se to naše pravo što prije ostvari.
GOST SURADNIK
Uravnilovka u bogatstvu
