U jednom od najznačajnijih i najdojmljivijih govora u hrvatskoj povijesti, neponovljivi Vlado Gotovac demonstrirao je kako riječi kad ih izgovara netko tako vješt i s takvom intelektualnom, domoljubnom i moralnom snagom, mogu imati učinak jači od svakog oružja.
U tom su se govoru na jedinstven način sljubile riječi pjesnika, filozofa i političara, rijetko viđen govornički talent i iznimna osobnost. Povijest ne bilježi puno takvih moralnih stijena, a osobito danas u Hrvatskoj nedostaju nam ljudi koji tako vjerodostojno mogu govoriti o domovini, ljubavi, očinstvu, pravdi, moralu, istini, poštenju...
Bio je uvjerljiv zbog svega što je iskusio i za kakvim se vrijednostima i idejama dosljedno povodio čak i u nametnutim mu okolnostima nedostojnim čovjeka, kad rijetki ne pokleknu. I zato Gotovčeve riječi upućene vojnom vrhu bivše države i nakon 21 godinu zvuče kao evergreen koji još izaziva trnce:
\"Mi Hrvati kada ne bismo imali ovo dostojanstvo i kada ne bismo imali ovu ljubav, mi bismo umirali od srama, ali ovi ovdje nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi.\"
Na godišnjicu smrti Vlade Gotovca u Hrvatskoj su se ronile krokodilske suze jer nas Rusi nisu uzeli za partnere u započetom projektu Južni tok pa su nas zaobišli i milijuni eura.
Bi li Gotovca danas bilo sram zbog te naše slabosti, koja nam je i žrtve odnijela u zaborav? Za pregovora s Rusima nije nas smetalo što su dali utočište generalu bivše JNA Veljku Kadijeviću. Ignorirali su i tjeralicu Interpola u povodu tri hrvatske optužnice koje posljednjeg ministra obrane bivše SFRJ terete za najteže zločine koji su se nakon Drugog svjetskog rata dogodili na europskom tlu.
I zbog njega je Gotovac govoreći o ostacima komunizma pred komandom bivše JNA u Zagrebu 31. kolovoza 1991. rekao:
\"Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje, ono što umire s ruskim generalima, umrijet će i ovdje. Kadijević je optužen da je naredio granatiranje i raketiranje hrvatskih gradova te uništenje Vukovara. Ali, dobio je rusko državljanstvo pa unatoč teškim optužbama za koje su se zanimali i haaški istražitelji, ostatak svoga života mirno provodi upravo u Moskvi, daleko od mjesta gdje je posijao sjeme zla.
Nažalost, poslije se pokazalo da neki u Hrvatskoj nisu 1991. slušali Gotovca: \"Ono što oni žele, zapamtite dobro, žele nas izjednačiti sa sobom, žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni, žele da sjedimo u tuđim domovima i u tuđim gradovima kao oni\".
Zbog takvih su generali Gotovina i Markač nosili težak teret u Haagu dok sud nije presudio da cilj akcije Oluja nije bio prognati Srbe s okupiranih područja. Otišli su nošeni strahom od osvete koju su propagandistički širili pa i činjenjem zločina poticali i zaštitnici komunizma poput Kadijevića. No, njemu je presudio ruski \"sud pravde\". A danas, iz te i takve Moskve, koja je ignorirajući nevine žrtve u Hrvatskoj podvalila Božici pravde pa i politici pomirenja u regiji, stiže nam upakirano kao lekcija o pravdi zapravo političko licemjerje na najvišoj razini.
Haaški sud \"nije pokazao ni pravednost ni učinkovitost\", \"nemarno\" je s tri glasa prema dva poništio osudu Gotovine i Markača te pravda nije zadovoljena, \"diplomatski\" tvrdi ruski veleposlanik pri UN-u. Lako moguće da je ruski moral presudio i da Južni tok zaobiđe Hrvatsku, kad već nije hrvatski moral.
Lijepo, prelijepo kolumnist zbori i još ljepše citira Gotovca. O Rusima i njihovoj pravdi ne treba trošiti riječi. Ono što je pokojni Vlado krivo procijenio, je ono što je umrlo u Moskvi, ali još nije umrlo i ovdje. Nasljednici i i apologeti onih koje je Gotovac tom prilikom prozivao još uvijek jašu istu ragu komunističkog i protuhrvatskog mentaliteta. Gotovac je i sam tome , svjesno ili nesvesno, doprinio kad je svojedobno svesrdno podržavao kandidaturu poznatog vic-mahera za drugog hrvatskog predsjednika. Njegovu pogubnu ostavštinu tek će trebati sistematizirati i znanstveno valorizirati.