Iako to još nitko ne želi javno reći, sve je izvjesnije da Hrvatska
neće stići dovršiti pregovore s EU do proljeća 2009. godine kad
sadašnjoj postavi europarlamentaraca istječe mandat. Ako u posljednjih
godinu dana nije zaključeno ni jedno poglavlje pregovora s EU, teško je
očekivati da će u preostalih godinu dana biti zatvoreno 31, koliko ih
je ostalo odraditi s obzirom na to da su samo dva poglavlja dosad
dovršena.
Jedan entuzijastički pregovarač, koji k tome vrlo oprezno govori pred
novinarima, nedavno je doduše rekao da bi se s hrvatskim pregovorima
moglo dogoditi kao sa začepljenim kanalom, u kojem vodena bujica u
jednom trenutku probije barijeru i nastavi ubrzano kretanje. Ali to je
moguće koliko su moguća i čuda. Previše se toga nagomilalo u
pregovaračkom okruženju, ne doduše i za pregovaračkim stolom, da bi se
do proljeća iduće godine mogla završiti komplicirana procedura
ispunjavanja uvjeta za EU.
Tko će prvi izreći neugodnu istinu: netko iz Bruxellesa, odakle se do
jučer poručivalo da je prva polovica 2009. godine mogući rok za
dovršetak pregovora? Ili će ta neugodna objava biti prepuštena Zagrebu?
Jednom kad se o ZERP-u postigne kompromis, bit će dokraja jasno da je
ta zavrzlama korištena kao izgovor i da u krajnjoj liniji utječe samo
na tri poglavlja pregovora. Uzroci kašnjenja za ostala poglavlja sasvim
su drugačije prirode.
One domaće znamo. Tiču se reformskih kapaciteta državne administracije
i Vladina vodstva. Kašnjenja je, međutim, bilo i s europske strane iako
politički establišment EU ne podnosi nikakve prigovore na bruxellesku
administraciju. I u tome je donekle u pravu jer administracija uvijek
funkcionira onako kako joj se kaže. Da je bilo političke volje da se
komunikacija s Hrvatskom o ispunjavanju mjerila za pregovore ubrza,
bruxelleska bi administracija "postupila po naredbi". Tako bi se u
krajnjoj liniji i ovdašnjoj strani nametnuo brži ritam. No kome je u
toj stvari, zapravo, do brzine?
Hrvatska je prvo ostavljena na čekanju zbog politike bivše HDZ-ove
vlasti. Onda je došla Račanova vlast, koja nije mogla dalje od
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju jer se čekalo Gotovinu. Onda
je riješen Gotovina, ali je Hrvatska u rješavanju domaćih zadaća oko
pregovora bila "prespora" iako će joj "off the record" svatko priznati
da je i u toj fazi sporih reformi po unutrašnjoj uređenosti ispred
nekih država koje već jesu članice EU.
Onaj glavni razlog, geopolitički, ne spominje se. To je potpuno
tabuizirano područje. Točno je da su Bugarska i Rumunjska uspjele ući u
EU na puno nižem stupnju razvoja. Točno je da se Srbiji nudi Sporazum o
stabilizaciji i pridruživanju, a da nije ispunila osnovne uvjete, ali
tu se jednostavno ne može istjerati ni principijelnost ni pravda ni
jednakost u pravnim procedurama. Zbog svega toga prilično je izgledno
da će se sporazumom o ulasku Hrvatske u EU baviti novi saziv europskog
parlamenta.
Što u toj situaciji preostaje Vladi, što hrvatskim građanima? Vlada
može više nego dosad koristiti činjenicu da je Hrvatska došla do
članstva u Vijeću sigurnosti i da uskoro ulazi u NATO, čime će
vjerojatno opet podignuti kreditni rejting. Za Sanadera je dobra
okolnost što je SDP trenutačno preslab da bi ga ozbiljnije udarao i što
će Vesna Pusić, kao šefica Nacionalnog odbora za pregovore s EU, uvijek
stavljati EU ispred stranačkih čarki.
Dobro je i što Sanader uza sebe ima staloženog haesesovca Friščića,
koji nije euroskeptik kakvim ga se često doživljava, pa će Vlada
relativno bezbolno gurati dalje do idućeg realnog roka za završenje
pregovora. No što je u još jednom izmicanju europskog cilja doista
dobro za hrvatske građane?
BEZ KRINKE
Otvori KEKS Pay
