Gradonačelnikovo odustajanje od kazni za kopanje po kantama za smeće i premijerovo odustajanje od primjene ZERP-a na članice Europske unije nisu, naravno, ni u kakvoj vezi, ali imaju neke sličnosti. I taj teški skandal na gradskoj razini i kriza na državnoj ovaj tjedan doživljavaju rasplet. Oba događaja, svaki na svoj način, proizašla su iz pogrešnih procjena i populističkih motiva. Obje su se krize, iako su različitih razmjera i razina, mogle izbjeći.
Potpuno je, naime, neshvatljivo da vlast, koja se smatra organiziranom i okrenutom dobrobiti građana, posegne za kažnjavanjem siromaha koji po kontejnerima pretražuju zaostalu plastičnu ambalažu, umjesto da prije toga potraži precizan odgovor na pitanje zašto je kopanje po kontejnerima u Zagrebu masovna pojava?
Ne ide se u kontejner do pojasa, po kiši, mećavi i velikoj vrućini, iz pukog hobija ili pohlepe za novcem, nego zbog velike bijede. Vlast koja to zanemaruje, a ujedno propisuje kazne za sirotinju koja skuplja otpad, birokratizirana je, bešćutna i ne radi svoj posao. Gradonačelnik koji pozira pred žicom ograđenim kontejnerom da bi objavio kako se ta očajna administrativna odluka povlači tu činjenicu još nije promijenio.
Ovog smo tjedan svjedočili odustajanju od još jedne odluke, što je proizvodila krize bez kojih se moglo. Proglašenje zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa bilo je od početka više namijenjeno unutarnjopolitičkim potrebama nego zaštiti Jadrana. Odluka o proširenju jurisdikcije Hrvatske na Jadranskom moru donesena je, naime, 2003. godine, na samom kraju bivše koalicijske vlade, kad su stranke bile znatno više zaokupljene biračima nego florom i faunom Jadrana. Pravna forma odluke bila je takva da se odmah znalo kako ona ne može biti primijenjena bez odgode za članice Europske unije.
Odgoda je prolongirana iz godine u godinu, a kratki izlet u primjenu ZERP-a na članice EU trajao je samo dva i pol mjeseca, odnosno od početka ove godine. I u tom kratkom razdoblju ZERP je postojao samo na papiru. Kad se društvo suočilo s izborom “ili ZERP ili EU”, većina je bila za ZERP, uključujući one koji bi teško mogli bez velikih teškoća dešifrirati skraćenicu i njeno stvarno značenje. Ali, tada je već bilo kasno za “preodgoj” javnosti jer višekratno predizborno mahanje ZERP-om ostavilo je traga na javno mnijenje.
Zadržati ZERP postala je stvar nacionalnog ponosa, a da se nije propitkivao njegov stvarni sadržaj. Stajući uz ZERP, makar i protiv EU, dio javnosti i stranaka ujedno je rekao što misli o kontinuiranom uvjetovanju Bruxellesa ili pojedinih članica EU, pogotovo u kontrastu s podilaženjem nekim zemljama u regiji. Populističko korištenje ZERP-a došlo je na naplatu udvostručenim intenzitetom.
Izlaz ipak postoji zahvaljujući dvjema okolnostima. U predizbornom poigravanju ZERP-om gotovo da nema nedužnih, osim HNS-a. Sve su se druge stranke prije izbora rado zaklinjale u ZERP i sada se ne mogu nabacivati međusobnim optužbama. U tome nisu sudjelovali možda jedino haenesovci i tim je upadljivije što oni sada čak pomažu spasiti što se može.
Aktualnu medijsku i političku paljbu Sanader će prebroditi vjerojatno lakše nego što se činilo. Ako već sutra, na primjer, šef europske vlade Barroso kaže koju o mogućem završetku pregovora sredinom 2009., postat će jasno da odustajanje od primjene ZERP-a na članice EU, koja je ionako postojala samo na papiru, nije bilo uzalud. Jasno, pod uvjetom da EU sutra ne proizvede neki novi politički uvjet slične kategorije, kako se pribojava haesesovac Friščić.
Otvori KEKS Pay
