Švicarci su opet izašli na referendum, i to vrlo zanimljiv i znakovit! Zabrinuti zbog goleme razlike u plaćama koje za svoj rad dobiva običan narod i astronomskih plaća, bonusa i otpremnina koje dobivaju menadžeri velikih kompanija, čak 68 posto birača iz svih 26 kantona dalo je svoj glas za to da se toj praksi stane nakraj, odnosno da se zakonski ograniči koliko menadžeri mogu dobiti novca i za što ga uopće mogu dobiti. Švicarci su shvatili svu dubinu apsurda kad nekome, samo zato što je došao raditi u neku kompaniju, koncern ili banku ili iz nje odlazi, na račun sjedaju deseci milijuna eura ili kada dobiva bonuse, također milijunskih iznosa, zato što je uspio neprijateljski preuzeti neku drugu kompaniju, i to tako što ju je obezvrijedio i prouzročio otpuštanje stotina zaposlenih.
Bijesni su zato što je stvorena klasa ljudi koja zarađuje enorman novac čiji iznos nikako ne može biti adekvatna plaća za odrađeni posao.
Sve ovo na vrlo osobit način odnosi se i na bankarski sektor, koji je u posljednjem desetljeću postao neki paralelni univerzum koji ima svoje unutarnje zakonitosti o kojima izvanjski svijet malo zna.
No ono što je postalo očevidno u posljednjih pet godina jest to da je taj paralelni svijet uvukao dobar dio našeg planeta u krizu koja se ni nakon pet godina nije počela raspetljavati i koja bi mogla načiniti još štete, izazvati još nevolje i nesreće.
Ono što su napravili Švicarci izravna je demokracija na djelu – detektira se problem, raspiše se referendum, ljudi na njega izađu i odluče što oni koje su izabrali moraju učiniti. Rezultati referenduma obvezujući su i nikakva sila to ne može preokrenuti ili poništiti. Velika je vjerojatnost da će biti lomova kad zakon stupi na snagu, no njegova poništenja sigurno neće biti zato što ljudi koji žive u toj zemlji vrlo jasno izražavaju želju za pravednijim društvom!
Iako se može diskutirati o tome u kojoj je mjeri referendum pozitivna i konstruktivna poluga demokracije, čini se da se sve više stanovnika brojnih europskih zemalja osjeća izdano i ostavljeno na cjedilu, pa nije nimalo čudno da žele svoju, ali i sudbinu države u kojoj žive, uzeti u svoje ruke. Brojku od gotovo devet milijuna Talijana koji su glasali za Beppea Grilla nitko neće smjeti zanemariti, a ako se to ipak dogodi, Italija bi zaista mogla postati poprište neke nove revolucije kojoj trenutačno vidimo samo maglovite obrise i naznake.
I Španjolci su polako počeli preuzimati stvari u svoje ruke, a najdojmljiviji je pokret kojemu je geslo: “Ni ljudi bez domova ni domovi bez ljudi!” Cilj pokreta je da ostvari temeljno ljudsko pravo na dom, i to ponajprije onim ljudima koje su banke izbacile iz njihovih domova.
Samo u Sevilli ima oko 100 tisuća takvih obitelji, ali istodobno ima oko 130 tisuća stanova i kuća koje su sagrađene i stoje prazne zato što ih nitko ne kupuje.
Pokret je prvo pažljivo i minuciozno proučio sve legalne okvire za zauzimanje praznih nekretnina, a istodobno je na trgovima svakodnevno okupljao vojsku novih beskućnika. Polako su počela useljenja u prazne stanove. Iako ljudi tamo žive bez struje i vode, imaju krov nad glavom, a ovaj pokret dobio je nagradu za zaštitu ljudskih prava. Novonastale zajednice nazivaju stambenim komunama, a proces useljavanja svojom borbom za budućnost i pravednije društvo.
Pitanje je trenutka kada će ovakve i slične priče početi izlaziti na vidjelo i u drugim, u prvom redu europskim zemljama koje ne vide kraja krizi i recesiji. Jer kritična masa ljudi dovedena je pred zid ili je čak i bačena u ponor i ne vide kako bi ih neke vladajuće strukture iz toga mogle izvući.
U sve ovo stidljivo se uklapa i naš “Referendumski ustanak” koji je uspio prikupiti 600 tisuća potpisa. Ni ovo, kao ni sve što sam spomenula, ne bi se smjelo ignorirati!
Ljudi polagano shvaćaju vrijednosti marksizma i komunističkih ideala o pravednijem društvu.