Znameniti teoretičar Fukuyama ima jednu knjigu posvećenu povjerenju. U njoj tvrdi da su uspješnije one privrede i ona društva u kojima postoji povjerenje među strankama koje sklapaju poslove. Primjer: Njemačka i Japan. Obratno, tamo gdje svatko svakoga sumnjiči, ne može biti ni efikasne proizvodnje ni dobrog života.
Ako povjerujemo Fukuyami – a ne vidim zašto mu ne bismo povjerovali, kad već čovjek govori o povjerenju – onda ćemo lako zaključiti da smo mi u Hrvatskoj nadrapali. Jer, mi smo upravo primjer za onu drugu vrstu društva: kod nas me postoji samo nepovjerenje između onih koji ulaze u ugovorne odnose, nego baš nitko ne vjeruje nikome.
Evo primjera. Kao što znamo, vladajuća koalicija stvarala se razmjerno dugo. I, od prvoga dana pregovora, novinari su neprestano pitali pregovarače tko će dobiti koje ministarsko mjesto, a pregovarači su odgovarali da o tome još nije bilo riječi. I, svaki je novinar zaključivao svoj izvještaj tvrdnjom kako je teško povjerovati da doista o tome nije bilo riječi. Svaki je, dakle, one pregovarače otvoreno proglašavao lašcima, ne nudeći pri tome nikakva dokaza za svoju sumnju.
Ili drugi primjer. Dovede urednik na televizijski ekran statističara, da mu ovoj usporedi društveno stanje nekad i sad. I, statističar uz pomoć brojaka pokaže kako je prije dvadeset godina bilo u nas više prometnih nesreća i više krvnih delikata nego danas. A urednik onda zaključi prilog konstatacijom kako je sve to vrlo zanimljivo, ali kako i statistika može pogriješiti. A to znači da onaj stručnjak ne govori istinu.
Da se razumijemo: ne govorim ja ovo protiv novinara. Njih obavezuje prešutno pravilo koje vlada u hrvatskom društvu. Pravilo glasi: ako ikome povjeruješ, ispast ćeš budala, a ako svoju nevjericu ne izraziš, ispast ćeš kukavica.
Ispada, dakle, ovako: ne vjerujemo političarima, zato što su političari, ali ne vjerujemo ni stručnjacima, usprkos tome što nisu političari. A ne vjerujemo ni jedni drugima, jer u svakome čuči bilo političar bilo stručnjak. I još držimo da na taj način pokazujemo svoj razum i oprez.
A i ne slutimo da zapravo, sumnjičeći sve i svakoga, stvaramo situaciju u kojoj do istine nije moguće doći, jer nam je nema tko reći. Stvaramo, dakle, situaciju u kojoj istina nije važna i u kojoj je sve relativno.
A pri tome zaboravljamo da u toj situaciji ni nama nitko neće vjerovati. Novinar koji optužuje one pregovarače da lažu, daje nam za pravo da i njegove tvrdnje dovedemo u sumnju. Urednik koji ne vjeruje statističaru i brojkama, sugerira nam da na ovom svijetu ništa nije istinito, pa da zato i on sam laže. Eto, ja sam svoje rekao, iskreno i po duši. Ne znam samo tko će mi vjerovati.
Otvori KEKS Pay
