Malo je sintagmi toliko često – i toliko nedomišljeno – javnogovorno
korišteno kao “sukob interesa”. Postalo je to ritualnom političkom
psovkom, popularnim diskvalifikacijskim obrascem u političkim
raspravama (od lokalnih lovačkih društava do najviših zagrebačkih
brežuljaka). I površan pogled na svakidašnje zbivanje javnosti
neprijeporno upućuje na to da ima dobrih razloga za opetovano
spoticanje o problem koji sintagma označuje, šteta je, međutim, što do
spoticanja uglavnom dolazi zbog nepoznavanja njezina navlastitoga
značenja.
Načelno, riječ je o sintagmi utemeljenoj u liberalnome svjetonazoru, u
pretpostavci da se društvena dinamika sastoji u interesnim sukobima –
pri čemu je svaki subjekt nositelj vlastita, pojedinačnog interesa.
Onaj sukob o kojemu se gotovo papagajski priča jest sukob interesa
unutar jedne osobe (ili ustanove) s očitom posljedicom: interesna je
pozicija takva (unutrašnje interesno razdiranoga) subjekta izvanjskome
svijetu jednostavno nejasna.
Takva neprepoznatljivost izaziva komunikacijsku nesigurnost, tj.
interesno smušeni subjekt ne zadovoljava temeljni komunikacijski uvjet
iskrenosti; okolina je neprestance u dvojbi s obzirom na njegovu
motivaciju za djelovanje. Takve se dvojbe, naravno, množe u situaciju u
kojoj i zakonsko reguliranje odslikava rečenu nedomišljenost.
Primjerice, i postojeći (a, čini se, i predloženi) zakon zabranjuje
poklone funkcionarima vrednije od nekoliko stotina kuna, ali ne i to da
se nekom kandidatu ekskluzivno osigura zamašan medijski prostor baš
uoči izbora, ne vidi sukob interesa u tomu što gradonačelnici koji su
ujedno i zastupnici u Saboru sami o sebi odlučuju, itd.
Dio nejasnoća nastaje naprosto stoga što se ne razumije da je značajan
aspekt problema komunikacijske (a onda i moralne) naravi; percepcija
utječe na uvjerljivost javnoga govornika. Zbog toga se u pristojnijim
sredinama već odavno uvriježila obveza svakoga tko prosuđuje druge da
sam, unaprijed, deklarira sve ostale eventualne odnose s onima koje
prosuđuje (primjerice: ugledan će profesor, poznat po strogome
ispitivanju, imati ipak poteškoća u akademijskoj zajednici ako visoko
ocijeni vlastitoga sina ili kćer ma kako dobri studenti oni inače
bili). Bez toga i posve ispravna stajališta o drugima mogu biti
zasjenjena sumnjom u neobjektivnost.
Hrvatska je već doživjela oca koji je svojem potomku povjerio sigurnost
nacije ili onoga koji je – na najvišem sudu – presuđivao svojem sinu, i
mnoge slične epizode. Ovih se dana suočavamo s novom verzijom starih
nerazumijevanja. Predsjednik saborskoga Odbora za unutarnju politiku i
nacionalnu sigurnost ne smatra da bi ga višegodišnji sukob (uključujući
i sudski spor) s Pukanićem trebao, barem, navesti na to da sam naznači
ova ograničenja svoje osobne pozicije (koja se, dakako, ne odnose na
moguće pritiske na sud, nego na sumnju u objektivnost rečenih istupa).
Nije to učinila ni pra-Baba koja je, kao aktivistica, glasno (dijelom i
s dobrim razlozima) zagovarala poziciju supruge čovjeka za kojega je
rekla da ga želi uništiti – što je javno znano (činjenica da je taj
iskaz objavljen na nezakonit i nemoralan način, na žalost, ne mijenja
percepciju). Mnogi od onih koji osobno znaju Ranka Ostojića vjeruju u
njegov moralni integritet i u razumnost njegova stajališta, no osobno
poznanstvo nije relevantan čimbenik javne rasprave. Upravo su stoga
(mnogo preciznija) pravila javnih raspri itekako potrebna, jer bez toga
one gube racionalni temelj.
ZA-PRAVO
