Već se nekako uobičajila predodžba da su najuspješniji ministri i ministarstva oni koji stalno rade nešto spektakularno: turboradikalne mjere, prenapuhani baloni, naslovnice i udarne vijesti. Na primjer, Slavko Linić ili, prije, Radimir Čačić. Što besmislenije i bezobraznije – to bolje. Najčešće je teško zaključiti što stoji iza takvih poteza, ali je sigurno da oni stvaraju kaos. Prati li se, pak, napredovanje tog kaosa, može se zaključiti da se ne radi o samoniklom i slučajnom kaosu, nego o sustavnoj kaotizaciji.
U skladu s važećim kriterijima Željko Jovanović jedan je od najuspješnijih ministara aktualne hrvatske vlade, a njegovo ministarstvo, koje uglavnom lijevom rukom poduzima dalekosežne zahvate, jedno je od najuspješnijih ministarstava, ponajviše zbog ministrove desne ruke, tj. pomoćnika ministra Saše Zelenike, u čije je ruke prepuštena sudbina čitave znanosti i visokog obrazovanja u Hrvatskoj.
Teško je objasniti čovjeku, građaninu i čitatelju koji ne prati područje znanosti i visokog obrazovanja kakav kaos vlada u tom sektoru, odnosno koliko je uznapredovao proces inducirane kaotizacije. Znanstvenici, profesori, rektori, dekani, ravnatelji i studenti ovih dana, prije početka nove akademske godine, prinudno sudjeluju u grabežu oko sve manje sredstava pod sve kompliciranijim i sve nejasnijim kriterijima natjecanja.
No to nije slučajno jer takva “darvinistička” borba za preživljavanje odlika je kapitalističkog sistema u koji se znanstveno-obrazovna politika u Hrvatskoj, kao i u Europi i svijetu uopće, savršeno uklapa.
A MZOS ide dalje. Nije bila dovoljna blamaža s Pravilnikom o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja iz sezone zima/proljeće 2013., kad je rečeni pravilnik najprije, uz veliku buru, donesen, i to u dvije verzije, a potom, uz još veću buru, opozvan intervencijom Ustavnog suda. Blamaža se nastavlja s recentnim nacrtom prijedloga Zakona o izmjenama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Taj benigni naziv zakona, s jedne strane, prikriva činjenicu da se ne radi o kozmetičkim izmjenama, nego o novom zakonu koji na mala vrata, nizom malih koraka, umreženih s drugim zakonima i pravilnicima, uvodi i potiče komodifikaciju i komercijalizaciju znanosti i obrazovanja.
S druge strane, on prikriva dramatičnu višegodišnju storiju koja uključuje “Fuchsov paket zakona” iz HDZ-ova mandata, prosvjede i štrajkove akademskih radnika, zatim borbu akademske zajednice protiv SDP-ova Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, koji je pokazao sjaj i bijedu kontinuiteta između HDZ-a i SDP-a, a naposljetku i srpanjsko, nategnuto saborsko usvajanje tog zakona.
Kad je izgledalo da su Jovanović, Zelenika & co. uspjeli u svojoj namjeri, početkom rujna se, na iznenađenje akademske javnosti, taj zakon – tzv. lex Zelenika – ponovno pojavio, i to uobičajenoj MZOS-ovskoj proceduri, s pseudojavnom raspravom od dva tjedna, bez preciznih obrazloženja i s krajnje ograničenom mogućnošću sudjelovanja u raspravi.
Ovaj “zakon o izmjenama i dopunama zakona o izmjenama i dopunama zakona”, unatoč svojoj bizarnosti i zloćudnosti, nije izazvao odgovarajuće reakcije akademske zajednice jer je bio tempiran u “gluho doba” akademske godine, a zakonopisci su sigurno računali i na “zamor materijala”, odnosno na to da su i neki od najizdržljivijih aktera otpora štetočinskoj znanstveno-obrazovnoj politici MZOS-a posustali pred nevjerojatnom upornošću ludila svojstvenog MZOS-u.
MZOS-ova taktika iscrpljivanja ipak nije potpuno uspjela jer se u sveopćem kaosu pojavila barem jedna reakcija, a to je reakcija Vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja je upozorila na šlampavosti, apsurde, manipulacije i izgledne posljedice znanstveno-obrazovnog zakona. Filozofski je fakultet, primjerice, upozorio na neprijateljsko MZOS-ovo preuzimanje Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj te Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju iako bi oni, s obzirom na svoju važnost, trebali biti pod ingerencijom Sabora kao najopćenitijeg političkog tijela, uz maksimalno sudjelovanje zainteresirane javnosti, odnosno akademske zajednice. Ova etatizacija izaziva jezu u akademskoj zajednici jer sluti na dobro poznatu samovolju vladajućih, pri čemu u obzir treba uzeti i to da je etatizacija, s obzirom na narav naših političkih oligarhija, siguran put u privatizaciju.
Iako smo prisiljeni na stvari gledati iz žablje perspektive te se protiv tekuće sistematske kaotizacije boriti svakodnevno, na svim pa i najnižim razinama, ipak ne bismo smjeli izgubiti iz vida “veliku sliku”, sliku konteksta u kojemu se sve to zbiva. A hrvatski je kontekst posve europski i svjetski budući da i hrvatsku, i europsku i svjetsku politiku određuju Europska centralna banka i Međunarodni monetarni fond. Gdje su ECB i MMF, tu je i komercijalizacija javnih sektora poput znanosti, obrazovanja i zdravstva te njihova privatizacija pa nas stoga ne treba čuditi da je politika Hrvatske vlade usmjerena upravo na komercijalizaciju i privatizaciju.
Te tendencije u visokom obrazovanju precizno je konstatirao američki autor Thomas Frank analizirajući crno stanje i još crnje perspektive visokog školstva u SAD-u: “Tako završavamo u distopiji, u trci k tržišnom dnu”. Možda se akademskim radnicima i studentima čini da smo već dosegnuli dno, ali ipak može biti i gore. Recentna zbivanja pokazuju da je, zahvaljujući našim znanstveno-obrazovnim političarima, pod nama nedogledni ambis, a na putu do dna neshvatljivi kaos.
>> Pogledajte kakve novosti donosi nova strategija obrazovanja
