Želio bih malo osokoliti one sjetne ljude koji drže da se nemaju zašto
veseliti novoj godini. Pa im predlažem: neka se vesele tome što se na
Silvestrovo sve manje puca. Ako smo u ičemu postigli vidljiv napredak,
onda smo ga postigli u načinu na koji dočekujemo Novo ljeto, a to može
biti razlog za zadovoljstvo.
Treba se samo prisjetiti kako je to bilo još prije samo koju godinu.
Najprije bi nas cijeli prosinac balavci plašili petardama, a mi bismo
znali da će neki od njih to glupo zadovoljstvo platiti gubitkom oka ili
barem prsta. Onda bi to samo raslo i raslo, i na kraju bi se u
novogodišnjoj noći sve pretvorilo u pravi pakao: pucnji iz vatrenog
oružja, rafali, čak i nešto nalik na topovske plotune. A onda se
pucnjava počela smanjivati i danas je uglavnom svedena na podnošljivu
mjeru.
Dakako, postavlja se odmah pitanje zašto se to dogodilo, i kako smo se
to iznenada profinili. Da bi se znalo zašto je pucnjava prestala, mora
se znati zašto je uopće počela. A počela je iz simboličnih razloga:
stvaranje buke u osobitim prigodama ima svrhu da otjera zle duhove, i
uopće svaku nevolju koja bi nas mogla zadesiti. Pa ako su ljudi nekada
pucali mnogo, znači da im se činilo kako tih zloduha i tih nevolja ima
previše. Ako sad pucaju manje, to mora značiti da se i njihov osjećaj
ugroženosti smanjio i da sad bolje žive.
To pak zvuči malo odviše optimistički, pa vjerojatno neće biti
istinito. Svatko će se složiti sa mnom da i nevolja i zloduha ima i
dalje oko nas koliko hoćeš. A ako ih ima, znači da ih treba
istjerivati. Pa ako više ne pucamo, onda to može značiti samo jedno: da
ih istjerujemo na neki drugi način. Pitanje je samo koji bi to način
mogao biti.
Odgovor je više nego očit. Čime se naši ljudi najviše bave posljednjih
dana u godini? Bave se, da prostite, šopingom. Uzmu pola godišnjeg
odmora, pa sjednu u automobile i odvezu se u trgovačke centre, da bi se
ondje, u nesnosnoj gužvi i nervozi, natjecali oko toga tko će zdrobiti
više love na besmislice. I to tuđe love, jer zadužuju se mjesecima
unaprijed. Ima se dojam kao da im i nije važna roba koju kupuju, nego
sam čin kupovanja, pražnjenje novčarki i peglanje kartica.
A zar to ne sliči na ono nekadašnje pucanje? Jer, i ondje je bilo tako:
nije se pucalo ni u što određeno, nego tek onako, u zrak, da se stvori
buka. Kao što se i sad kupuje tek onako, da se potroši novac. U tom je
smislu nekadašnje lomatanje pištoljima i sadašnje lomatanje karticama
zapravo jedna ista stvar, pa što je manje pištolja, to je više kartica.
S tim što mahanje karticama često ima opasnije posljedice od mahanja
pištoljima.
Ukratko, mi u novogodišnjoj noći manje pucamo zato što smo se već prije
nje dobrano ispucali. Ne znam samo jesam li tim zaključkom uspio
uvjeriti one sjetne ljude s početka priče da se vesele novom ljetu.
Nekako više nisam siguran u to.
GOST SURADNIK
Otvori KEKS Pay
