Početkom kolovoza ove godine najkvalitetnija svjetska organizacija slobodne borbe, UFC, ponovno se vratila u regiju. Deset godina nakon eventa u Areni Zagreb, prije malo više od mjesec dana u Beogradu u Stark Areni održana je UFC Fight Night priredba koja je digla regiju na noge. Hrvatska je trebala na toj priredbi imati borca predstavnika, no Ante Delija je zbog ozljede morao otkazati svoj nastup. Ipak, imali smo jednog predstavnika 'iz sjene'. To je Ilija Lučić, 26-godišnji MMA sudac iz Privlake pored Vinkovaca koji je na toj priredbi imao ulogu suca na probi. Lučić je dugogodišnji sudac za FNC te brojne druge MMA organizacije i saveze, a za Večernji list otkrio je brojne detalje iz ovog izrazito zanimljivog i specifičnog poziva.
Što te je na početku privuklo kao MMA obožavatelja?
- Cro Cop je iz našeg sela, pa se iz djetinjstva sjećam nekih slika njegove borbe s Fjodorom i sjećam se da je bila neka poplava tada u Privlaci. I sjećam se kad je u UFC-u imao borbu s Cheick Kongom. Ne sjećam se borbe, samo se sjećam da je imao borbu. To su neke prve slike i neka prva sjećanja. Igrom slučaja, budući da smo iz istog sela, imam s Cro Copom i nekoliko fotografija kad sam bio dječak, a pustio nas je jednom i u njegovu dvoranu dok je odrađivao trening u svojoj dvorani u Privlaci. Najranija sjećanja su povezana uz Cro Copa. A prvi put kad me baš privuklo je bilo tijekom srednje škole, kada je bilo po mnogima zlatno doba UFC-a, ona era iz otprilike 2016. godine, kada je i Stipe Miočić bio prvak. Recimo, onaj kultni UFC 217 s tri borbe za naslov; Bisping protiv St-Pierrea, Garbrandt protiv Dillashawa i Joanna protiv Namajunas, ili revanš Jonesa i Cormiera iz Kalifornije. To su neka sjećanja koja su mi draga i gdje je počela moja intenzivnija ljubav prema MMA-u.
Prije nego što si ušao u MMA svijet, bavio si se rukometom?
- Prvo sam trenirao u Privlaci, gdje je moj otac bio rukometni trener, a kako sam krenuo u srednju školu u Vinkovce, prebacio sam se u RK Spačvu. U to vrijeme sam igrao za Spačvu, a i trenirao s Privlakom, gdje sam počeo i voditi zapisnike na utakmicama. Pomagao sam dosta oko kluba jer je tata radio u klubu. Srednja škola je bila aktivno obilježena rukometom, a MMA svijetom kao obožavatelj.
Prestao si se baviti rukometom dok si bio na fakultetu. Kako se dogodio taj prijelaz iz MMA svijeta u rukomet?
- Dosta rano sam upao u to vođenje zapisnika u rukometu, u komunikaciju sa sucima, nadzornicima. Bio sam 'balavac' od 15 godina, a znao sam voditi zapisnik u napetim utakmicama 'na nož' do zadnje minute i sve utipkavati kako je, dizati time-out na vrijeme i slične stvari. I to mi se sviđalo. Kako sam s tatom gledao jako puno rukometa po regiji, nekako smo uvijek komentirali suđenje. I uvijek smo komentirali realno, čak i kad bi gledali Hrvatsku. Ako nije prekršaj za Hrvatsku, realno kažeš da nije prekršaj. Tim neobaveznim komentiranjem suđenja je zapravo počela moja ljubav prema suđenju. A kada sam u tim danima pratio MMA, nije postojao FNC, nije postojala Hrvatska MMA unija, niti jedna organizacija za koju sudim. Gotovo kao da nije ni postojao. Sve što danas postoji, tada nije postojalo. Pratio sam stalno te UFC događaje u tri-četiri ujutro, ali suđenje MMA borbi mi je tada bila totalno apstraktna stvar. Tada sam počeo čitati pravila i počeo učiti o stvarima. Recimo, fasciniralo me je ovo - zamisli da sada znaš kvalitetno bodovati MMA borbu, zamisli koliko je to kul. Nisam tada uopće razmišljao o suđenju u kavezu, više su me zanimali bodovni suci. I onda sam krenuo na fakultet. Još sam malo tada trenirao rukomet, ali stisnuo me težak fakultet, strojarstvo, i još sam dobio mononukleozu i dva puta koronu, pa sam u međuvremenu prestao s rukometom.
I onda dolazi u priču Instagram stranica 'UFC Posters' koju si pokrenuo?
- Da. To je bilo nešto usputno, neka zezancija preko koje sam se malo više htio približiti tom svijetu. Vodio sam tu stranicu s objavljivanjem UFC postera iz starih priredbi, pa sam označavao neke borce na objavama i neki su znali odgovarati. Naprimjer, Rampage Jackson se s jednim svojim starim protivnikom dopisivao u komentarima ispod moje objave, kao "sjećaš li se ove borbe". Počela se ta priča malo širiti jer su neki borbi počeli i dijeliti te objave na svojim pričama na Instagramu, lajkati, komentirati i tako dalje. Htio sam malo više doći u doticaj s nekim iz MMA svijeta, pa sam se odlučio pokrenuti humanitarnu akciju. Javio sam se nekim borcima za to, i neki od njih su prihvatili i poslali opremu. Najznačajniji komad opreme mi je poslao trener Stipe Miočića, Alex Cooper, koji je poslao hoodicu s kojom je izlazio na Miočićevu borbu protiv Alistaira Overeema, i još je poslao fotografiju koju je Miočić potpisao. Preko te akcije smo, uz Udrugu Marijini Obroci, skupili sredstava za 40 djece koja su dobila godinu dana obroka u školi u Africi. Tako sam i ušao u kontakt s Matijom Blažičevićem, cutmanom preko kojeg sam tako doznao i za cutman seminar.
Kako je onda tekao put od cutmana do suca?
- Od 2021. godine sam počeo raditi kao cutman, pa sam upoznao suce i cijelu tu MMA priču. Nakon godinu dana sam prestao biti cutman, pitao suce mogu li dobiti priliku, a kod kuće sam već tada intenzivno učio. Intenzivno sam u studentskom domu bodovao borbe koje sam gledao, i dan danas kući imam buntove papira koje sam bodovao kao obožavatelj. Baš sam živio za to, u noći si pripremao sendviče, grickalice, energetska pića, bio budan, učio i bodovao cijele noći. Krenuo sam kao bodovni sudac u amaterskoj konkurenciji, ali kao četvrti bodovni sudac čija kartica nije ulazila u zbroj. Prvi put sam sjedio pored iskusnog suca Aleksandra Zorića, bile su 22 borbe te večeri i mislim da smo svaku karticu bodovali isto. On je shvatio da je to bilo dobro, posla je bilo, sve više organizacija i evenata, pa su me zvali i tako se priča zakotrljala. Sve je brzo išlo jedno za drugim, kad pokažeš dobru volju i znanje, kad si normalan, onda ti se malo i sreća osmjehne.
Kako je tekao tvoj proces učenja MMA pravila i generalno razvijanja znanja?
- Početno učenje je bilo "što god nađem na internetu". To su pravila koja su dostupna svima. Pratio sam dosta sudaca na društvenim mrežama i učio kako oni nešto rade. Čim sam došao u suce, odmah sam se maksimalno bacio u to jer sam htio znati više i napredovati. Uvijek mi je u glavi bilo kako doći do nečega najboljeg. Prvo sam išao na seminar Međunarodne MMA federacije (IMMAF) 2023. godine u Albaniji kod poznatog brazilskog bodovnog suca Guilhermea Brava koji mi je ukazao na iduće korake za napredak. Kao što sam i mislio, on mi je rekao da je najbolji i najstroži John McCarthy, čovjek koji je zapravo kreirao unificirana MMA pravila. Već sam si za sljedeću godinu zacrtao odlazak na seminar kod Herba Deana u SAD, čak i rezervirao karte za let, pa je Bravo tu vidio moju inicijativu.
Postoji jedna zanimljiva anegdota sa seminara kod Deana, kad si pitao jedno pitanje o nedorečenosti pravila koje do tada nitko drugi nije pitao. Što se tu dogodilo?
- To je bilo pitanje u slučaju kad se nakon namjernog faula borba nastavi, a borci imaju manju posjekotinu koja zbog legalnih udaraca postane veća i borba se zbog toga mora prekinuti. Kada se taj prekid dogodi u kasnijim rundama, onda se zna da se ide na bodovne kartice, no nije pisalo u pravilima što se događa ako se to dogodi u ranijim rundama. Dean mi je tada rekao da ga to nitko nije pitao, da nitko nije išao tako duboko u sitnice, pa je o tome pričao i s Andyjem Fosterom iz Državne atletske komisije Kalifornije. Bilo im je zanimljivo da je netko uopće o tome nešto pitao.
Smatraš li da ti je to malo pomoglo ili poboljšalo njihovu percepciju o tebi?
- Pa je. Često kažem, ako ti želiš biti UFC sudac, neće tebe nitko nazvati i reći ti "hej, hoćeš suditi FNC, a kamoli UFC". Nitko neće zvati Iliju Lučića. Na te seminare ideš kao dobar sudac, kao sudac koji je na sto posto, koji će sve položiti i koji će pokazati da je iznad svih tih ostalih sudaca koji su položili seminare. Možeš ti otići tamo kao početnik ako imaš novaca, ali nećeš položiti i dobit ćeš certifikat nazočnosti. A ako želiš nešto više, moraš doći tamo i ne samo sve riješiti, nego biti i bolji od toga. Imam 'mali milijun' pitanja, bilježim si sve u jedan PDF jer mi svakakvi scenariji padaju na pamet. Sudim svaki vikend pa se svačega nagledam. Kroz godine sam to pisao, pa onda dođem na seminar s recimo 10-15 pitanja o nekim nedorečenosti u pravilima. Na seminarima kod Herba Deana sam nekada znao imati monologe. U ovom sportu nema glupog pitanja, a i tako im ostaneš u sjećanju.
Koliko koštaju ti seminari i kako funkcioniraju?
- Seminar kod Herba Deana košta tri tisuće dolara, a seminar kod Johna McCarthyja dvije i pol tisuće dolara, dva su to najcjenjenija seminara u svijetu. To su trodnevni seminari, a ovisno o tome jesi položio ispite ili ne, dobiješ certifikat prolaska ili certifikat nazočnosti. Na tim seminarima učiš i imaš priliku pitati što god. Testovi su jako zanimljivi. Kod Deana se može polagati za inspektora, suca u kavezu i bodovnog suca. Imate i teorijski i praktični ispit, i za bodovnog suca i za suca u kavezu. Kad imaš praktični ispit za suca u kavezu, Dean tim borcima koji rade jači sparing kaže da namjerno rade neke faulove, pa te tako testira hoćeš li na praktičnom ispitu sve te detalje primijetiti. Sve se gleda, od toga hoćeš li provjeriti jesu li vrata kaveza zatvorena, do toga kako razgovaraš s borcem koji je napravio faul.
Jesi li imao s Herbom Deanom kakve neformalne kontakte?
- Dvije godine je to sve bilo formalno, ali smo u dobrim odnosima i u kontaktu. Evo, recimo, ove godine sam bio u Los Angelesu, pa me bodovni UFC sudac Mike Bell zvao da gledamo utakmicu Bosne i Hercegovine i SAD-a sa SP-a u nogometu. Došli su tamo i Mike Beltran i Herb Dean pa sam se sa svima njima družio. Kada pokažeš da si normalan, lako te oni uključe u neku priču i neko druženje. Tako da se i privatno nekada podružim s njima. Dean je baš dobar, smiren čovjek i baš prijateljski nastrojen, dok je John McCarthy isto jako dobar, ali je malo žešći i stroži u svojem pristupu, na dobar način.
Kad si prvi puta bio bodovni sudac, iznenadilo te je to koliko malo vidiš u odnosu na to koliko si vidio kad si gledao borbe na TV-u. Zašto bodovni suci u MMA svijetu onda jednostavno nemaju ekrane?
- U zadnje vrijeme, u zadnjih par godina suci u UFC-u to imaju. Imaju ekran ispred sebe, ali je cilj gledati uživo sve što možeš. Jedino ako baš uživo ne vidiš, recimo ako je neko hrvanje na drugoj strani kaveza, onda gledaš u ekran. Svim organizacijama osim UFC-a je trenutačno to i trošak i prevelika logistička zezancija. Dva od tri suca u UFC-u su smještena kod vrata, a sa strana kod vrata su spužve zbog kojih se dosta toga ne može vidjeti. Nekada neke stvari ne vidiš ni kao sudac u kavezu, a kamoli kao bodovni sudac. Često kao bodovni suci imamo jako loša mjesta što se tiče vidnog polja, a to sve tek vidiš tek kada sjedneš uz kavez.
Dosta navijača po raznim forumima i platformama baš zbog toga često piše da bi se trebali uvesti neke naknadne provjere, neka vrsta VAR-a?
- Ima sada i toga, ali to služi samo za sekvencu završetka borbe. Recimo, dogodi se ubadanje prstom u oko prije nokauta, pa to naknadno vidimo i može se naknadno rezultat borbe pretvoriti u 'no-contest'. A ne može se baš usred borbe nešto zaustavljati kako bi se vidjela snimka. Možda si ukrao borcu priliku da završi borbu. Isto tako, ako si vidio neki faul, ne možeš pustiti borbu pa kasnije odlučiti. Moraš donijeti odluku u sekundi. Nikad toga ni neće biti u slobodnoj borbi jer bi baš izgubilo čar.
Koliko često sada sudiš? Može li se od suđenja uopće živjeti i kako to usklađuješ s ostatkom života?
- Sport je mlad općenito, pogotovo je suđenje u MMA-u mlado. Taj novac je neki ozbiljniji džeparac i od njega se ne može živjeti. Zarađuje se ovisno od organizacije i događaja na kojem sudiš, neke događaje sudimo i besplatno, pogotovo amaterske događaje. Sudi se vikendima, pa je optimalno imati posao kojeg radiš od ponedjeljka do petka. Nekada se putuje petkom, odradi se event u subotu i vraćaš se u nedjelju. Mi još to sve radimo apsolutno iz ljubavi. Dosad sam mogao to sve lagano usklađivati jer sam nedavno završio fakultet, nisam imao posao. Sada tražim posao u struci kojeg bi radio od ponedjeljka do petka. Puno se nama ljudi javljalo i govorilo da bi htjeli suditi, a kad im kažeš za koliko novaca se sudi i da to recimo podrazumijeva zauzete vikende, mnogi od njih su odustali, ili u samom početku ili nakon nekog vremena.
Jesi li propustio dio društvenog života zbog suđenja? Ako jesi, žališ li za time?
- Propuštao sam neke događaje. Što se tiče izlazaka, tu nisam propustio jer općenito nisam takav tip. Naravno da sam propustio nekih rođendana, krštenja ili sličnih događaja, ali radim posao za koji živim i maštam, pa mi na kraju nije žao. Sudio sam pred 20 tisuća ljudi, prije par godina bih žrtvovao gotovo sve da mi se takvo nešto dogodi. Svi nešto žrtvuju u životu i mislim da nisam puno žrtvovao u usporedbi s tim što su mnogi drugi kolege koji imaju i posao i suprugu i djecu. Nema smisla da se išta žalim.
Puno se u našem javnom MMA prostoru priča o tim brifinzima sudaca s borcima prije MMA događaja. Kako oni funkcioniraju, kakva je komunikacija generalno s borcima? Vidiš li neki napredak u smislu razumijevanja boraca i trenera za pravila i upute?
- U FNC-u mislim da borci imaju u ugovorima da moraju biti na brifingu. Sve veće organizacije tjeraju svoje borce da budu na brifingu. Dobro to utječe, imaš čišće borbe i ljudi bolje razumiju što se traži od njih. Dolazi sve više do razumijevanja, ali bih očekivao još i malo više nego što ga sad ima. U većini slučajeva radimo brifing sa svima zajedno, poručimo što očekujemo od boraca i trenera i što oni mogu očekivati od nas. One najveće organizacije rade brifinge sudaca i boraca jedan na jedan. Meni je to bolje jer možeš direktnije objasniti borcu što tražiš od njega i što on može očekivati od tebe. A i u takvim situacijama će biti bolja komunikacija jer borcu tada možda nije neugodno postaviti neko pitanje, možda ga ne želi postaviti pred svima ili pred svojim protivnikom. A kad radiš tako brifing borac ti nekad kaže: "Imam ozlijeđeno stopalo. Ozlijedio sam se u kampu i protivnik ne zna za to. Ako zašepam nakon što pokušam udarac nogom, slobodno prekini borbu". Sad kad sam bio na UFC-u u Beogradu, bio sam s Jasonom Herzogom i gledao kako on vodi brifinge. Neki UFC borci nisu znali pravila.
Budući da MMA borci često imaju ogroman ego, jesi li imao kakvih neugodnih interakcija s njima?
- Moraš imati ego kao MMA borac, moraš imati ego i kao sudac, ali na ispravan način. Borac se priprema šest mjeseci za borbu, krvari za minimalan novac, dobiva batine. Normalno je da nekad na brifinzima malo izgubi koncentraciju ili fokus. Oni bi dali život da izađu s pobjedom iz te borbe. Njih nije strah batina ni boli, njih je strah poraza i sramote. Iako, smatram da se oni nemaju čega sramiti jer tko god pokušava omalovažavati bilo kojeg sportaša, a pogotovo borca, mislim da nikad u životu nije odradio težak trening u bilo kakvom sportu. Bilo je neugodnih situacija.
Jesi li imao kakvih neformalnih interakcija s MMA borcima?
- Često smo na eventima u istim hotelima s borcima, pa onda i ručaš u istoj prostoriji, ali treba paziti jako na komunikaciju jer smo mi ipak suci. U UFC-u su suci u zasebnim hotelima i treba težiti tome. Treba paziti i na to što radiš na društvenim mrežama, kome što lajkaš. Ne možeš biti dobar s borcem, trebaš utemeljiti i držati zdravu distancu. Znali su borci nakon borbi doći do mene i priznali mi da su namjerno varali misleći da ja to neću primijetiti, ali sam primijetio. Dogodi se da borci pokušavaju zeznuti suce s takvim nekim faulovima poput povlačenja šorca ili hvatanja rukavica iznutra.
Koja borba ti je najviše u sjećanju koju si sudio, i zašto?
- Uh, to je dobro pitanje. Moram reći Ivan Sičaja i Pawel Politylo prije godinu dana. Sudio sam njihovu prvu borbu koja je bila kontroverzna i zbog vage i zbog odluke. Uoči revanša je Politylo pao vagu, svi su bili protiv njega i navijali za Sičaju koji je bio autsajder u toj borbi. Bila je to borba za pojas prvaka i u zadnjoj sekundi druge runde Sičaja je koljenom brutalno nokautirao Polityla, službeno vrijeme nokauta bilo je 4:59. Mnogi se slažu da je to najbolji nokaut u povijesti FNC-a, ne znam jesam li unutar kaveza ikada doživio luđu stvar. Izdvojio bih još i borbu Stefana Negucića i Nikole Joksovića za naslov, u prepunoj Stark Areni u Beogradu. To mi je bila prva borba za pojas koju sam sudio u FNC-u, moj prvi veći ispit. Bila je to jako dobra borba. Te dvije bih izdvojio.
Spomenuo si taj nokaut koji se dogodio u 4:59, sekundu prije kraja runde. Koliko je tu izazov ostati smiren?
- Velik je izazov. Glavna stvar koju publika voli su nokauti, a to je možda i najzahtjevniji dio posla kod suca - prekidati borbe pravovremeno. Pogotovo je to teško raditi u punim Arenama, imati dobru reakciju. To je jedan od zeznutijih prekida koje sam morao napraviti. U tom trenutku sam znao da ima oko dvije sekunde do kraja, Politylo pada glavom prema podu, ja mu ne vidim lice. Znam da je on 95 posto van svijesti, ali nisam siguran. I još je u padu hvatao nogu Sičaji, pa je to dodatno utjecalo na sumnju je li van svijesti ili ne. Znao sam da je bio jako oštećen, dovoljno za prekid, ali nekada borac može biti dovoljno malo u redu da se čuje kraj runde pa da nakon minute dođe sebi. Najviše sam ponosan na to što si uspijem usporiti vrijeme u tim teškim trenucima. Po meni je trenutak u kojem sam odlučio prekinuti borbu bio dobar jer sam vidio da nema smisla dopustiti štetu. Kasnije sam o tome pričao i s našim iskusnim sucem Nikolom Čuljatom, koji je rekao da je trenutak za prekid bio savršen.
VEZANI ČLANCI:
Koliko je zahtjevno prepoznati trenutak prekida? Bude li tu nekih kritika i kako se nosiš s njima?
- Jako je zahtjevno jer nekad borac tu nešto radi i možda nije skroz 'out', ali ne brani se dovoljno inteligentno. To dolazi s iskustvom i na tome uvijek treba raditi, na oblikovanju svojeg mišljenja. Uvijek učiš, grešaka će biti kao i u svakom poslu. Tim greškama naštetiš sebi i svojoj reputaciji, ali najgori dio toga je to što naštetiš borcu, to je zaista najgori mogući osjećaj. S ponosom mogu reći da sam u svakoj borbi dao 150 posto sebe da u tom trenutku budem najbolja moguća verzija suca koja mogu biti. Što se tiče kritika publike, bilo je teško u početku, ali dosta brzo sam se naviknuo na to sve. Stvarno mislim da je ovo posao za mene. Da ne sudim ovo sudio bih rukomet, a da ne sudim rukomet vjerojatno bi radio nešto slično. Zaista volim suđenje. Znam da je to rijetkost. Koji klinac od 15-16 godina želi suditi išta? Želi biti svjetski prvak u nečemu. Jako malo osjetim publiku, a što se tiče internetskih komentara, ima ih, ali znam koliko znam i koliko sam dao od sebe, to potvrđuju i ljudi koji puno znaju o tome. Pratim reakciju publike i nekad ti publika zna dati dobru povratnu informaciju.
Nedavno si bio sudac na probi na UFC eventu u Beogradu. Vidiš li sebe kao redovitog UFC suca jednog dana u budućnosti?
- Sigurno je to moja želja. Zbog UFC-a i jesam ovdje, to sam prvo počeo pratiti. Volim ovaj posao, i da sutra prestanem to raditi ne bih žalio ni sekunde. Skupio sam znanja, upoznao divne ljude s kojima sam u kontaktu. Među tim sam ljudima kojima sam se divio i od kojih se učio. Hoću li ikada doći do UFC-a? Zeznuta je to stvar. Nisam sad lažno skroman ili tako nešto, nego je UFC suđenje na jednoj ogromnoj razini. Imaju dovoljno ljudi, imaju provjerene ljude, a imaju već i ljude koji čekaju u redu. Krajnji cilj mi je da me UFC zove na evente jer smatraju da sam dovoljno kvalitetan. Volio bih ući u taj bazen probranih ljudi. Nikad se ne zna, ne zna se kako će sport izgledati za nekoliko godina. Imam položene najveće seminare kod ljudi koji odlučuju o puno toga. Ako bih postao UFC sudac, bio bih drugi Hrvat koji je sudio u UFC-u, nakon Jadranka Čačića koji je sudio UFC event u Zagrebu kao bodovni sudac. Kada bih sudio u kavezu, bio bih prvi hrvatski UFC sudac u kavezu.
Otvori KEKS Pay
