Prepričavaju i događaje s policijom i kako su naučili da je najvažnije ne pokazati da znaju pokoju riječ ruskog.
- Kad znaš jezik, onda krene "masiranje".
A kad kažeš da govoriš samo engleski jezik, policija samo spusti nos i pusti te dalje. Ovo putovanje pripremali smo godinu dana. Bili smo i u Makedoniji, Estoniji. Portugalu, Njemačkoj, Austriji - uglas će samoborski trojac ljubitelja nogometa. Nakon utakmice kreću natrag prema Hrvatskoj. Odmah se penju u Rusiju kako bi izbjegli slabe ceste u Kazahstanu. A onda će do Odese i trajektom za Varnu.
- Eh, kad dođemo u Bugarsku, kao da smo došli doma - zaključili su hrabri Alan, Hrvoje i Marko.
Više od 7500 kilometara svakojakih cesta i doživljaja u jednom spačeku trebalo je trojcu iz Samobora Alanu Koletiću, Hrvoju Šicelu i Marku Zornjaku da stignu do Astane. Akcija se zove "Hrvatska – Kazahstan", a na put su krenuli 25. rujna.
- Točno u podne krenuli smo iz Samobora, išli preko Mađarske, Ukrajine, Rusije i onda smo stigli do Kazahstana. Kad smo stigli do granice Kazahstana, to je značilo da smo prošli pola puta. Ceste su u Kazahstanu katastrofalne. Dnevno smo vozili oko 500 - 600 kilometara. A bilo je i dionica kada smo prolazili 200 kilometara za šest sati - priča nam Koletić.
Samoborci su zaljubljenici u spačeke, a s ovim svojim privlačili su pažnju u Astani. Brojni su bili stanovnici koji su se poželjeli snimiti s njima, više ih se slikalo kod spačeka nego s našim igračima.
- U Volgogradu nam je puknuo zadnji most, kotači su se savili. Nisu ga baš dobro popravili, pa smo to morali ponovno raditi u Kazahstanu. A na Kaspijskom jezeru imali smo pravu avanturu. Policija nas je jednostavno otela. Bilo je to u Atirauu, baš smo prošli most koji dijeli Europu i Aziju. Ubacili su nas u kombi, vozili su nas sat i pol po gradu. Na kraju su nas pustili, znate kako to ide, pitaju lovu, mi ne damo. Uspjeli su nam maznuti "soma dolara". Ma, glumili smo i da ambasadu zovemo. Nije nam bilo svejedno - kaže Hrvoje.
Najvažnije im je da su stigli u Astanu. Njih trojica i spaček doista izgledaju nestvarno. A i priče o tome kako po 400 kilometara nisu mogli naići na benzinsku crpku, pa o tome kako su ih neki klinci kamenovali čim su ušli u Kazahstan, izgledaju nestvarno.
- Dvadeset litara vina, rakiju, pjenušac i slaninu - većinu toga ponijeli smo sa sobom za mito. A lovu ne damo. Na nekim smo granicama znali stajati i po tri sata - kazuje Marko.
Momci,kapa dolje!Svaka vam cast!