U povodu 80. obljetnice osuđujuće presude blaženom Alojziju Stepincu i 10. obljetnice revizije te presude, na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu u srijedu, 11. studenoga, održan je znanstveno-stručni skup pod nazivom ''80 godina od osuđujuće presude i 10 godina od revizije osude blaženog Alojzija Stepinca – ispravljanje neprava nastalog zlouporabom političke moći komunističkog režima''.
Skup su organizirali Hrvatsko katoličko sveučilište i Zagrebačka nadbiskupija, a okupio je ugledne pravne stručnjake, znanstvenike i istraživače koji su iz različitih perspektiva razmatrali sudski proces i osudu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao i povijesne i političke okolnosti u kojima je do njih došlo.
Optužnica protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koju je 23. rujna 1946. godine podiglo Javno tužilaštvo Narodne Republike Hrvatske predvođeno Jakovom Blaževićem, teretila ga je za suradnju s okupatorom i ustaškim režimom tijekom Drugog svjetskog rata te za protudržavno djelovanje protiv nove komunističke vlasti (FNRJ) nakon rata.
Optužbe su bile podignute na temelju tadašnjeg Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, a obuhvaćale su nekoliko ključnih točaka:
- Politička suradnja s ustaškim režimom: Optužnica ga je teretila da je u travnju 1941. godine, dok se jugoslavenska vojska još borila protiv njemačkih i talijanskih snaga, posjetio i pozdravio ustaške vođe Slavka Kvaternika i Antu Pavelića te pozvao katoličko svećenstvo na suradnju s vlašću Nezavisne Države Hrvatske.
- Prisilno prekrštavanje pravoslavnog stanovništva: Teretilo ga se da je kao predsjednik Biskupske konferencije i čelnik odbora za prelazak s drugih vjera organizirao i provodio prisilno prevođenje desetaka tisuća Srba na katoličku vjeru, što je tužiteljstvo okarakteriziralo kao sudjelovanje u nasilnoj asimilaciji i teroru.
- Vojni vikarijat i potpora vojnim formacijama: Optužen je da je prihvatio dužnost vrhovnog vojnog vikara ustaških i domobranskih snaga. Tužiteljstvo je tvrdilo da je time davao vjersku i moralnu potporu vojnim postrojbama koje su činile ratne zločine.
- Širenje neprijateljske propagande: Optužnica je navodila da je putem katoličkog tiska (poput Katoličkog lista) te kroz svoje propovijedi i okružnice opravdavao postojanje NDH i širio propagandu protiv Narodnooslobodilačkog pokreta.
- Pomaganje križarima i rušenje ustavnog poretka nakon 1945. godine: Za poslijeratno razdoblje teretilo ga se da je u Nadbiskupskom dvoru skrivao arhivu NDH te da je održavao veze s ustaškim odmetnicima ("križarima"). Posebno mu se na teret stavljalo što je u rujnu 1945. godine primio bivšeg ravnatelja za javni red i sigurnost Eriha Lisaka kako bi, prema tvrdnjama tužiteljstva, poticao oružanu pobunu i nasilno rušenje Federativne Narodne Republike Jugoslavije.
- Napadi na nove vlasti kroz Pastirsko pismo: Optužen je da je kao potpisnik Pastirskog pisma katoličkih biskupa iz rujna 1945. godine klevetao narodne vlasti zbog suđenja ratnim zločincima iz redova svećenstva, prikazujući to kao progon Katoličke crkve i vjere.
Tijekom montiranog političkog procesa protiv Alojzija Stepinca, u jesen 1946. godine, dr. Žarko Vimpulšek predsjedao je tročlanim sudskim vijećem, uz članove Ivana Poldrugača i dr. Antuna Cerinea. Dana 11. listopada 1946., Vimpulšekovo vijeće proglasilo je Stepinca krivim po svim točkama optužnice i osudilo ga na 16 godina strogog zatvora s prisilnim radom te s pet godina gubitka građanskih i političkih prava.
Dr. Žarko Vimpulšek preminuo je u listopadu 1985. godine, a pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj 11. listopada 1985. – točno na 39. obljetnicu dana kada je izrekao presudu Stepincu.
Dr. Žarka Vimpulšeka, među ostalim, pamti se po još nekoliko presuda, čak i - Dinamovim navijačima. Uvaženi kolega, bivši glavni urednik Večernjeg lista i Sportskih novosti, Branko Tuđen, podsjetio je na burna zbivanja u Zagrebu u predbožićno vrijeme 1951. godine, a čiji je epilog potpisao upravo spomenuti Vimpulšek.
Susret između Dinama i Crvene zvezde 9. prosinca 1951. godine bio je polufinale Jugoslavenskog kupa u kojem je Dinamo u Maksimiru pobijedio goste iz Beograda s 1:0. Prema različitim izvorima, strijelac pogotka bio je ili Željko Čajkovski, ili Franjo Wölfl. No to je za ovu priču nebitno.
Nakon utakmice izbile su demonstracije protiv režima, prohrvatske manifestacije, čak i neredi, nakon kojih je uhićeno 46 osoba. Pred Okružnim sudom u Zagrebu, 23. siječnja 1952. godine počelo je suđenje devetorici koji su prema optužnici pjevali "Marjane, Marjane" po predratnoj varijanti, zatim "Još hrvatska ni propala", "Vilu Velebita" i u "U boj, u boj".
Pojavile su se niske šovinističke strasti, stajalo je u optužnici. Prvooptuženi Josip Majić, rođen 1925. u Slavonskom Brodu, na Trgu bana Jelačića (ondašnjem Trgu Republike) poticao je pjevanje "Drino, teci" i isticao parolu "Zagreb - Split - Sarajevo - Zemun". Majić je dobio godinu dana zatvora, Vlado Vicić osam mjeseci, a izvjesni Damjanović jednu godinu i tri mjeseca.
Vlado Vicić bio je jedan od optuženih studenata u istoj skupini. Na sudu je otvoreno prkosio režimu izjavivši: „Slavni sude, ja ću nešto reći. Ja sam pivao hrvatske pisme i pivat ću ih dok sam živ!”, što je izazvalo odobravanje u sudnici.
Zbog snažnog međunacionalnog i političkog odjeka koji su ti događaji izazvali u Beogradu i ostatku Jugoslavije, tadašnji predsjednik Vlade NR Hrvatske i čelnik Komunističke partije Hrvatske Vladimir Bakarić - koji inače nije držao do nogometa - dao je intervju vodećem srpskom dnevnom listu Politika kako bi smirio napetosti i s pozicije republičkog vrha komentirao izgrede u Zagrebu.
To su bile prve demonstracije u Zagrebu nakon Drugog svjetskog rata. U povijesti se krivo iznosi da su prve demonstracije izbile 1959. godine kada je povod bila loša hrana u studentskoj menzi. Studenti su tada uzvikivali: "Živio Tito, mi smo gladni!".
Otvori KEKS Pay
