Htio on to priznati ili ne, ovotjedni glavni lik naše rubrike Portret tjedna godinama je bio jedan od najkritiziranijih hrvatskih reprezentativaca, ali kad malo bolje razmislimo, teško je pronaći opravdane razloge za to. Među navijačima hrvatske nogometne reprezentacije često se stvarao narativ da Nikola Vlašić (28) ne zaslužuje igrati za hrvatsku reprezentaciju i da mu izbornik Zlatko Dalić daje previše kredita, a kad pogledamo što je sve dao reprezentaciji i koliko je zapravo podcijenjen, vrlo brzo shvaćamo koliko je taj narativ neistinit. Podsjetio nas je Vlašić na neistinitost tog narativa i u posljednjem mini-ciklusu za reprezentaciju, kad je u utakmicama protiv Farskih Otoka i Crne Gore bio jedini vatreni koji je zabio golove u obje utakmice. O njegovu utjecaju na hrvatsku reprezentaciju puno govori činjenica da je Vlašić (koji ispred sebe još ima dosta utakmica) u društvu od samo 21 nogometaša u povijesti hrvatske reprezentacije koji je ubilježio dvoznamenkasti broj golova za Hrvatsku.
Rođen 4. listopada 1997. u Splitu, Nikola Vlašić je nogometni talent čiji je put do profesionalizma bio duboko isprepleten s obiteljskom sportskom poviješću. Doslovno je nemoguće govoriti o Nikolinoj karijeri, a da u gotovo svakom njezinu segmentu ne spomenemo obiteljski dio priče. Njegov otac, Joško Vlašić, bivši desetobojac s nacionalnim rekordom i zlatnom medaljom na Mediteranskim igrama, nije bio samo uzor. On je od samih početaka oblikovao Nikolinu karijeru. Joško je već s četiri godine uveo sina u svijet treniranja: bilježio je napredak, planirao vježbe i dizajnirao treniranja temeljena na biomehanici, snazi i tehničkoj preciznosti. Kao što je sam rekao: "Nikada Nikola ne bi uspio da je radio po principima hrvatske struke."
Obiteljsko ozračje Vlašića uistinu je posebno i rijetko viđeno na tako visokoj razini. Sestra Blanka, svjetska prvakinja u skoku u vis, već je bila globalna zvijezda, a Joško je nju trenirao s legendarnim Bojanom Marinovićem. Taj atletski pedigre i disciplina prebačeni su i Nikoli. Kao igrač s izraženom brzinom, snagom i tehničkom potkovanošću, još od najmanjih dana utrkivao se na sprint utrkama i radio kvantne treninge driblinga, pasova, udaraca. Joško je konstruirao cijeli sustav, tisuće ponavljanja, mjerenja radara uz topove za izbacivanje lopti i brojne druge alate. Kad je došlo vrijeme školovanja, maleni Nikola igrao je u omladinskoj školi Omladinac Vranjic, a potom je prešao u Hajduk Split, gdje je brzo pokazao da je daleko od običnog talentiranog dječaka, već u mlađim kategorijama ostvario je značajne pothvate. Primjerice, s njim i Andrijom Balićem u U-17 uzrastu momčad Hajduka bez poraza je pregazila sezonu.
U ljeto 2014. debitirao je za seniorsku momčad Hajduka, a već nakon tri mjeseca u Europi zabio za bijele u kvalifikacijama Europske lige. Kao šesnaestogodišnjak postao je najmlađi strijelac Hajduka u međunarodnim natjecanjima i plamen karijere brzo se rasplamsao. Kako je rastao, rastao je i njegov ugled, samim time i očekivanja. U Hajduku je postao jedan od vođa, 2016. godine dobio je kapetansku traku u Europi, a navijači su ga vidjeli kao veliku buduću zvijezdu. Ipak, u Hajduku nikad nije osvojio veliki trofej, a otac Joško poslije će u jednom intervjuu objasniti da nogomet nije sport pojedinca, nego momčadi, i da tadašnja bijela momčad nije bila dovoljno uravnotežena da zadobije naslove.
Godine 2017. dolazi poziv iz Engleske. Everton ga dovodi za iznos od oko 10 milijuna eura, koji je tada bio rekordan izlazni transfer Hajduka, a legendarni Ronald Koeman, tada trener Evertona, govorio je da je Nikola "igrač koji može igrati važnu ulogu u budućnosti kluba". Međutim, ono što je izgledalo gotovo kao bajka ubrzo se pretvorilo u vrlo zahtjevan izazov. Unatoč mladosti i talentu, Everton je prolazio kroz turbulentna razdoblja, vodstvo je bilo nestabilno, puno novih igrača je stizalo, a Vlašić je često bio prebačen na desno krilo, poziciju koja mu nije prirodna. Otac Joško jednom je prilikom otkrio da je Nikolu jedan od najboljih igrača u povijesti Premier lige (i bivši igrač Evertona) Wayne Rooney pohvalio riječima: "Samo tako nastavi i bit ćeš veliki igrač." Bez dovoljne minutaže u redovima "karamela" Nikola je u ljeto 2018. poslan na posudbu u CSKA Moskvu, i upravo tamo doživljava buđenje. U svojoj prvoj sezoni postigao je osam golova i sedam asistencija, a u Ligi prvaka zabio je odlučujući pogodak protiv Real Madrida u povijesnoj pobjedi u Moskvi. Uspjeh je bio toliko očit da je CSKA otkupio njegov ugovor 2019. godine.
Diljem Moskve navijači su ga zavoljeli. Vrlo brzo postao je jedan od ključnih igrača. Njegova kreativnost, dinamika i sposobnost da mijenja tijek igre u Rusiji su ga činili majstorom na terenu. Tijekom tog razdoblja osvojio je titulu najboljeg igrača u ruskoj ligi prema izboru Sport-Expressa, izazivajući ogromno poštovanje i stručnjaka i navijača. No slavlje u Moskvi nije bilo bez turbulencija. Iako je osobno briljirao, CSKA nije dosegnuo visine koje bi očekivao. Struktura kluba, pripreme i strategija trenera nisu uvijek išle u njegovu korist.
Godine 2021. uslijedio je veliki transfer. West Ham ga je kupio za 30 milijuna eura. Tamo u Londonu nije uvijek lako. Konkurencija je snažna, sustav igre traži drukčiji angažman, ali Vlašić ne odustaje. Nakon jedne sezone u Engleskoj posuđen je u Torino, a poslije je i trajno prešao u talijanski klub. U Serie A pokazuje svoju zrelost: tehnički potkovan, eksplozivan u prijelazima, ali i odgovoran u defenzivi, pronalazi svoj glas u talijanskom nogometu. Sad je kapetan Torina i jedan od njihovih najvažnijih igrača. Njegova posvećenost uvijek je bila na visokoj razini, u boljim ili lošijim trenucima. U razgovorima Joško je priznao da je u Engleskoj izgradio potpun "nogometni kamp" samo za Nikolu, teretanu, stazu za sprintove, boksačku vreću, sve da bi Nikola mogao raditi neovisno, prema programima koje je osmislio otac.
No njegova priča nije samo priča o klubovima i transferima – ona je priča o obitelji. Blanka Vlašić, njegova starija sestra, svjetska rekorderka, često je bila njegov moralni kompas. Kad je Nikola napravio važan pogodak ili izbor, njezina podrška uvijek je bila tu. Joško, kao što je već i očito iz ranijih poanti u tekstu, nije bio samo otac već i njegov mentor, trener i strateški partner. Ocu je, kako je i sam rekao, bilo najvažnije da vidi sinov osmijeh: "Najvažnije je da Nikola vidi samog sebe. Osjeća, zna gdje je, a mi zajedno planiramo sljedeći korak."
Na reprezentativnoj razini Vlašić je priliku dobio 2017. godine. Prvi nastup u dresu Hrvatske simboličan je, ali tek je bio uvod u njegovu pravu ulogu. Nakon sjajnog rasta u Rusiji postaje redoviti član A-reprezentacije: sudjelovao je na velikim natjecanjima pokazujući da zna i može ponijeti teret kreativca i motora u posljednjoj trećini terena, a to nije bilo lako uzevši u obzir strašnu konkurenciju u veznom redu (Modrić, Rakitić, Brozović, Kovačić...). Njegova sposobnost da ulazi u međuprostore, da kombinira i da kao osica unosi nemir u protivničke obrane u jako je puno navrata pomogla vatrenima. Sjetimo se samo kvalifikacija za Euro 2020., u kojima je Vlašić bio naš kudikamo najbolji igrač.
Kao što smo već napomenuli, bilo je tu i puno kritika te situacija koje su ga unazadile u reprezentaciji. A vjerojatno je najteža bila ozljeda zbog koje je propustio Euro 2024. godine. Kao i u klupskoj karijeri, i u dresu reprezentacije imao je uspone i padove, ali ono što kod Vlašića nikad nije bilo upitno, imao bolji ili lošiji dan, jest to da će za hrvatski grb zaista dati svoj maksimum i trčati "kao životinja". U svakom smislu ovih riječi, Vlašić je proizvod individualne i obiteljske discipline i vizije, i nastavak legendarne sportske dinastije koja nikada nije htjela biti slučajna.
Otvori KEKS Pay
