Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 146
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
PREDSJEDNIK DINAMA

Zajec: Bilo je problema u momčadi kad sam došao. Neki su možda mislili da ću smijeniti Jakirovića

Zagreb: Velimir Zajec, novi predsjednik Dinama
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL
1/5
11.04.2024.
u 08:22

- U ime naše vojske navijača tražimo pomoć i Grada i Vlade da se konačno krene u rješavanje velikog problema jer stadion je sramota za Zagreb i Hrvatsku - rekao je Zajec za službenu stranicu Dinama

Novi predsjednik Dinama Velimir Zajec dao je veliki intervju za službene stranice kluba. U njemu se dotaknuo sadašnjosti, problema sa stadionom i prokomentirao aktualno stanje. Bilo je riječi i o njegovim počecima i prošlosti u Dinamu koje će se rado sjetiti svaki navijač zagrebačkih plavih. Intervju prenosimo u cijelosti.

– Da, prošao sam sve te faze, a najkomotnija i najbolja bila mi je igračka uloga. Tu sam bio doma jer sam imao sjajne suigrače, i to još dok su u momčadi bili Josip Lalić i Fikret Mujkić, iz starije garde bili su Filip Blašković, Ivica Miljković, kasnije i ona naša generacija s Markom Mlinarićem, Zlatkom Kranjčarem, Stjepanom Deverićem i ostalim sjajnim igračima iz te 1982. godine. Stvarno sam prošao sve, ali najljepši su igrački dani. A mislim da mi je ipak najteža ova sadašnja uloga jer sam došao u trenutku kad je teško, ali nadam se da će sve biti dobro. Imamo dobru momčad, borimo se na dva fronta, za prvenstvo i Kup, dobro guramo, ali znamo da je u nogometu svaka utakmica novo iskušenje i moraš stalno biti spreman na sve. Ako uspijemo isfurati ciljeve u ovoj sezoni sigurno ću biti najsretniji čovjek na svijetu – naglasio je predsjednik Zajec.

Koliko ovaj vaš put, u kojem ste prošli sve instance, bili u rudniku, pomaže u sadašnjoj situaciji kad morate nadgledati cijeli sustav?

– Meni je to relativno lagano jer poznajem materiju, znam rad u prvoj momčadi, u juniorima, školi... Bio sam, primjerice, direktor škole u Panathinaikosu gdje sam između ostalih promovirao Giorgosa Karagounisa, Angelosa Basinasa koji su nosili grčku reprezentaciju do zlata na Europskom prvenstvu 2004. godine. Mislim da se u  svim tim poslovima dobro snalazim. Dosta  sam u kontaktu s igračima, puno pričamo, ne u stručnom pogledu nego općenito, to je jako važno za atmosferu koja je među nama jako dobra. Imamo uigran tim u klubu, u Izvršni odbor ušli su spretni, mladi ljudi koji pritom imaju i iskustva. Mislim da ćemo uz spoj stare garniture i nas novih napraviti dobar klub.

Kad ste već spomenuli Panathinaikos, nameće se analogija s Dinamom. Većinu tih funkcija obavljali ste i u grčkom klubu. U čemu je osnovna razlika u radu u tim dvjema sredinama?

– Panathinaikos sam također dobro poznavao jer sam ondje prvo, naravno, bio igrač, i to u zrelim godinama. Možda sam čak najbolje svoje izvedbe pružio u Panathinaikosu. U Dinamu sam bio do 28. godine i tu sam također igrao jako dobro kao i u reprezentaciji, ali u Grčkoj sam bio potpuno zreo, bio sam oslobođen financijskih problema. Dvaput smo bili prvaci, a ja pritom dvaput bio proglašen najboljim igračem grčke lige tako da mi je ondje bilo lakše što se toga tiče. U tome je najveća razlika.

Zagreb: Velimir Zajec, novi predsjednik Dinama
1/26

 
Koliko je na završetak karijere utjecala teška ozljeda u Grčkoj. Igrač Iraklisa, Papadopoulos, zbog grubog je starta kažnjen sa 17 utakmica suspenzije.

– To mi je sigurno uništilo karijeru iako su me Dinamo i trener Miroslav Blažević pokušavali vratiti, željeli su da još igram. Ali, nisam više bio spreman igrati. Ta nesreća primorala me prekinuti igračku karijeru već u 32. godini.

Kakav je prvi sken same momčadi, kakav je potencijal?

– Imamo sjajne igrače, tu su Bruno Petković, Martin Baturina, Stefan Ristovski, vratar Ivan Nevistić, puno je dobrih igrača da ne ulazim sad u pojedinačnu analizu. Ipak, mislim da u klubu imamo prevelik broj igrača pod ugovorom i da ćemo svi zajedno naći način kako sve to izbalansirati.

Najavili ste dolazak sa svježim idejama, uzdizanje kluba na višu razinu, koji su bili prvi potezi?

– Prvo smo imenovali sportskog direktora što je jako važno. To je Marko Marić, ujedno sin našeg bivšeg vratara Zvonka Marića. Iznimno je aktivan, govori nekoliko stranih jezika, ima brojne kontakte i on je sportski direktor kakvog smo samo mogli poželjeti, on je pun pogodak. Tu je, između ostalih, i gospodin Dragutin Kamenski, izniman biznismen, koji može puno utjecati i na temi izgradnje stadiona. Bio sam na sjednici Dinamova Odbora za gradnju stadiona, čuo sam puno zanimljivoga, vidim da Grad želi pomoći... U ime naše vojske navijača tražimo pomoć i Grada i Vlade da se konačno krene u rješavanje ovog problema jer stadion je sramota za Zagreb i Hrvatsku.

Možete li nam pobliže opisati ustroj u kojem su formirani odbori za konkretna područja djelovanja, tu je i ured predsjednika...?

– U uredu predsjednika je Sanjin Španović, upoznao sam ga preko knjige koju je pisao o meni, inteligentan dečko, znalac i neumoran u poslu, povukao sam ga u Dinamo. On je načinio prvi kontakt između navijača i mene, tako je sve počelo. Jako sam zadovoljan s tom suradnjom.

Sportski rezultat visoko je na popisu prioriteta, ali kako složiti jednadžbu u kojoj valja promovirati mlade igrače, a istodobno postizati zapažene rezultate i na europskoj sceni jer obje su ove stavke ključne za egzistenciju kluba. Da parafraziramo stari slogan, ne čekaju vas med i mlijeko?

– Sigurno me ne čekaju med i mlijeko... U početku smo imali problem u momčadi jer su  možda neki očekivali da ću doći i smijeniti trenera. A to nije moj model funkcioniranja. Uvijek sam pomagao trenerima, tako je bilo i u Panathinaikosu i u Dinamu. Trenerima treba pružiti priliku i povjerenje.

Svojedobno ste rekli da je Miroslav Ćiro Blažević bio majstor spajanja ljudi, stvaranja zajedništva. Vaše početne poruke po dolasku bile su upravo u tom smjeru, da otvorena srca idete prema svim dinamovcima, svi zajedno, bez razdvajanja.

– Ćiro je primjer kako se radi u nogometu, i ne samo u sportskom dijelu gdje je bio majstor i u pripremi, majstor tehnike, taktike, a naročito motivacije. Pa, on je motivirao i navijače na našoj zapadnoj tribini, a kamoli ne na sjevernoj. Od njega smo puno naučili. Bilo je u mojoj karijeri puno trenera, ali Blažević je sigurno najbolji. Njemu zahvaljujemo na puno toga što mi sportaši znamo.

Nezaobilazna je tema 1982. godina, u cijeloj priči možemo iščitati da je za taj uspjeh ključna bila atmosfera koju je, dakako, stvarao gospodin Blažević, ali u ranijim godinama i predsjednik Vid Ročić.

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

– Ročić je radio koliko je mogao, predsjednik tada nije imao toliko veliku ulogu, ali pokušao nam je osigurati mir i bolje uvjete za nas igrače. Bio je dosta jak u Gradu pa je igračima omogućio korištenje stanova koje su kasnije mogli otkupiti. Činio je to uz voditeljicu računovodstva, Zdenku Vašarević. Osobno nisam stigao biti među onima koji su dobili stan. Dakako, nisu ga mogli dobiti svi, a ja sam pritom malo pomagao u izboru. Uglavnom, Ročić je donio mir, a takav je i moj pristup, takav sam čovjek, želim miriti ljude. Takav je, uostalom, bio i trener Blažević i postali smo škvadra koju nije bilo lako pobijediti.

Vaša slavljenička generacija imala je svoj uvod osvojivši (ne)priznati naslov prvaka 1979. godine i Kup 1980. U kojem ste trenutku potpuno počeli vjerovati da možete otići do kraja?

– Osvojili smo naslov prvaka 1979. i šteta što Dinamo nije napravio ništa da se to i formalno registrira. Što se tiče naslova iz 1982., još sam na onoj poznatoj turneji u Australiji osjetio da bi to mogla biti generacija koja će otići do kraja. Tamo smo se spojili kao momčad, potvrdu smo dobili u onim pobjedama protiv Crvene zvezde i Hajduka. To su bile najvažnije utakmice u tom prvenstvu, u njima smo dokazali našu snagu.

Da malo evociramo stvaranje te momčadi na toj znamenitoj turneji po Australiji gdje je trener Blažević u standardnu momčad uvrstio nove bekove Bračuna i Cvetkovića, dok je Mlinariću dao dres s brojem 10... Vi ste bili Blaževićeva produžena ruka.

– Bio sam šef momčadi, kapetan, igrač koji je komunicirao s Ćirom. O svemu smo pričali, znao me saslušati oko svega, ali nisu to bili dugi razgovori. Nije ni trebalo previše razgovarati jer smo se kužili u sekundi. Imali smo iznimno kvalitetan tip suradnje. Bio sam predvodnik igrača, dečki su me slušali, bili smo frendovi, ružili smo u Karaki kod našeg Pave Kremenića gdje smo se znali naći poslije utakmice, eventualno popiti viski-kolu, ali samo taj jedan dan u tjednu jer nakon toga ide priprema za utakmicu.

Mnoge i danas zanima kakav je zapravo bio sustav igre, tu se i neki sami akteri znaju sudarati u sjećanjima. Je li to bila igra s trojicom otraga, kako biste opisali svoju ulogu kao čovjeka iz pozadine, a opet box to box igrača, nekad četvorka, kasnije petica...

– Otraga smo praktički bili Dragan Bošnjak, Ismet Hadžić i ja kao trojica stopera. Kad god sam izlazio s loptom, onda je ostajao Bošnjak. On i Hadžić bili su šmekeri. Nismo imali trojicu klasičnih stopera visokih 190 cm, bili smo niski, ali nismo primali golove iz prekida. Igra je počinjala baš otraga, tu kreće nogometna majstorija. Otraga smo bili svi koji smo znali igrati, i Hadžić je imao finu tehniku, i Bošnjak i Milivoj Bračun na desnoj strani, fajter, i Zvjezdan Cvetković koji je znao ući na prekid ući, bio je dobar ljevak... Imali smo u toj generaciji, tih godina, sjajnu sredinu, u momčadi su bili Pero Bručić, Džemo Mustedanagić, Cico, Mlinka, Štef, Boro Cvetković, Bogdan.... To je bila naša snaga, nije se toliko mijenjalo jer nije bilo ni mogućnosti. Imali smo i solidnu klupu, naša je momčad bila dobro raspoređena. I to je najvažnije u nogometu, dobar raspored, osjećaj za igru. Mi smo možda prvi koji smo počeli s trojicom stopera, taj 3-5-2 sustav koji se mijenjao i u 3-4-3.

Zabili ste jedan od najvažnijih Dinamovih golova, onaj za vodstvo na Poljudu, ali dojmljivo je da ste u toj sezoni i u ligi i u kupu kao igrač iz pozadine, imali čak sedam asistencija uz još jedan izboreni 11-erac.

– Imao sam tu slobodu u igranju, u kreaciji, u prekidima pa sam tako došao do tih brojki. Primjerice, u Panathinaikosu sam igrao čistog veznog igrača i to mi je bila najbolja pozicija. To sam igrao i u reprezentaciji. Bio sam osmica, ne desetka, išao sam gore-dolje, imao velik radijus kretanja. U Panathinaikosu sam puno više golova zabio jer sam dolazio u više prilika s obzirom na moju poziciju u igri. I to je moja prava pozicija. Tamo sam dosegnuo neki svoj vrhunac, dvaput igrao za reprezentaciju Europe, i to baš u veznom redu. Čak sam u jednoj od tih utakmica proglašen najboljim igračem što je ovjekovječeno onom fotografijom na kojoj mi Johan Cruyff predaje nagradu.

U to je vrijeme ulogu Blaževićeva asistenta imao Rudi Belin, bili su kao yin i yang. Zbog Belina ste i zavoljeli nogomet u dječačkim danima?

– Kao dijete sam imitirao Rudija Belina, on mi je poslije bio i trener. Imao je vrhunsku tehniku, bio je sjajan izvođač slobodnih udaraca, to je bilo neviđeno, izvodio ih je kao da su jedanaesterci. Imao je ideju u nogometu. Bio je džentlmen koji je znao podvaliti dugu loptu, znao je sve o nogometu, možda mu je tek nedostajao dribling, ali u njegovoj igri to nije bilo bitno. Jedan je najbolji igrača Dinama svih vremena. Često smo kod njega, prijatelji smo, popričamo malo o starim vremenima. Bio mi je u nekoliko utakmica i prvi trener. Davao je mirnoću. Ćiro je, primjerice, bio pun energije, viceva i štoseva, a Rudač kao njegov asistent malo je umirivao. Bili su odličan tandem.

Kakvi su bili vaši počeci, krenuli ste s Kraljevca, vi ste prošli na probi, ali vaši prijatelji iz kvarta nisu?

– Imali smo škvadru gore na Kraljevcu, na Zelengaju, u šumi iza naselja, znam da smo kopali, kosili, sadili travu kako bismo priredili igralište... Bili smo dobri, Pero, Zdravac, Krešo, dečki koji su sa mnom igrali i s kojima sam otišao na probu u Dinamo. Mene su primili, ali oni nisu prošli. I zato mi se više nekako nije išlo, a i činilo mi se daleko spuštat s Kraljevca pa na tramvaj, a sve to bez škvadre. Nije mi to bilo pravo i prestao sam. I jednog dana vidio me profesor Dujmović, koji je tada bio u Dinamu. Vidio me na Malom placu i pitao me zakaj ne idem opet na treninge. Rekao sam – ma, kaj bum sad s 15, 16 godina... Bio je prijatelj i s mojim profesorom u školi na Tuškancu, nagovorio me pa sam došao, ali relativno kasno, praktički sa 17 godina. I ušao sam u tu generaciju u kojoj su bili Kranjčar, stariji brat Mlinarić, Pšaker, Šutevski, braća Major... To je bila sjajna generacija, triput smo bili juniorski prvaci Jugoslavije. Nakon toga ušao sam u prvu momčad, prvu utakmicu igrali smo u Lici, uspio sam i zabiti prvi gol i tu je počela moja karijera. Za svoj sam uspjeh iznimno zahvalan i treneru Mirku Baziću koji je i mene i ostale mlade igrače znao gurnuti u pravo vrijeme, znao nam je prići na profesionalan i korektan način.

U Panathinaikosu ste igrali osmicu, a jeste li sličnu poziciju imali u onim početnim danima u Dinamu?

– To je bila kombinacija. Recimo, jedan od trenera koji je iznimno kvalitetan i dobar u radu s mlađim uzrastima, Ivan Đalma Marković, naučio nas je puno toga. Primjerice, stalno je govorio o nogometnim trokutima, pokazivao nam na terenu, učio kako vezati i čistiti kopačke, raditi na nekim dijelovima za koje uopće ne znaš da postoje. Naučio nas je osnove u igri, u nogometnoj inteligenciji, kako igrati jednostavno, od prve, druge, kako ući u duele... Imam doma kompletnu knjigu njegovih bilješki koje je upotrebljavao u svojoj nogometnoj filozofiji.

Radili ste s različitim profilima trenera, različitih pristupa, strategije, mentaliteta... Koliko vam je to pomoglo u kasnijem djelovanju?

– Kroz moj nogometni život prošlo je puno trenera, bili su tu i Tomislav Ivić, Ivica Osim, koji su bili sjajni treneri, bio je Miljan Miljanić, dobar čovjek i trener, naravno i Ćiro i Vlatko Marković. Recimo, Marković je bio posve drukčiji od Blaževića, naglasak je stavljao na snagu, puno trčanja... Kad se samo sjetim Dubrovnika i Kupara koliko smo trčali, to je bilo neviđeno. Ali sve nam je to pomoglo, svatko je imao udio u našim karijerama, svatko je u taktičkom i trenerskom smislu imao svoj način rada, sve su to bili različiti pogledi na nogomet. Najviše mi je dao Ćiro, ali od svakog nešto uzmeš i napraviš i nekakav svoj mozaik i to ti u karijeri pomaže.  

Taj mozaik mogli ste prvi put implementirati već sa samo 33 godine kad ste u travnju 1987. preuzeli funkciju tehničkog direktora, prvo kao v. d., a dva mjeseca kasnije i u punom profilu. Tada je predsjednik Marijan Cuculić bio na odlasku, Zdenko Mahmet u dolasku, kako pamtite te dane?

– Bilo je teško vrijeme. Mahmet je došao u teškoj situaciji, nije bilo novca.. Kupili smo tada Davora Šukera, posudio sam svojih 500 tisuća maraka, klub nije vratio, a Mahmet je uspio završiti posao s Osijekom. Trebao je i Alen Bokšić doći u tom paketu. Tada sam, međutim, pogriješio jer sam napravio razliku među igračima. Jedan je igrač dobio novac, a neki drugi nisu jer nije bilo sredstava. Došlo je tu do malog razmimoilaženja među igračima. Takvu pogrešku više nikad nisam učinio.  

U te dvije sezone Dinamo je imao dobre rezultate, dvaput bio doprvak... Što je nedostajalo za završni korak?

– Nedostajalo je malo pomoći od države, grada... Bili smo sami. Ono što smo uspjeli učiniti, to smo napravili sami. Nitko nam nije pomogao. Crvena zvezda je, primjerice, imala maksimalnu pomoć, mi nismo i tu je bila glavna razlika.

Iz dosadašnjeg opusa u Dinamu u postigračkoj karijeri koji su vam trenuci najdraži, možda drugo mjesto u skupini Lige prvaka 1998., dvostruka kruna sa Zlatkom Kranjčarom 1996., cijela priča oko povratka imena Dinamo na Valentinovo 2000.

– Ovo što ste naveli, to je to. Osvajanje dvostruke krune bilo je jako veliko, a isto sam uspio i u Grčkoj, i kao igrač i kao sportski direktor. Teško je izdvojiti te trenutke. Mi smo s Panathinaikosom primjerice, došli među četiri najbolje momčadi u Ligi prvaka. Nažalost, u igračkim danima s Dinamom nisam daleko otišli u Europi. Nismo bili toliko koncentrirani na Europu. Triput zaredom su nas zaustavili portugalski klubovi. Nismo bili spremni za Europu jer smo se maksimalno koncentrirali na domaće prvenstvo.

Dvije zanimljive crtice za kraj, vi ste drugi predsjednik u povijesti koji je u ranijoj igračkoj karijeri nastupao za naš klub u službenim utakmicama, prvi je Franjo Staroveški koji je igrao još u doba Gradjanskog, a sugestivno je i što je prvi trening u povijesti kluba održan na igralištu na Tuškancu, na Jabukovcu.

– Ovaj prvi detalj nisam znao, a ovaj drugi sam nedavno saznao. To je moja škola na Tuškancu, na Jabukovcu, i taj podatak o prvom treningu u povijesti je nevjerojatan, sad još više cijenim tu školu. Dosta je to sugestivno, sad je ondje i spomenik i drago mi je da je to baš ondje. U ono vrijeme to, naravno, nisam znao – provukao je predsjednik Zajec.

Ključne riječi

Komentara 3

BI
billynik
08:44 11.04.2024.

Jakirovic je nikakav trener, na žalost tek kad izgubi Kup i prvenstvo to će shvatiti i Zajec i ekipa oko njega.

Avatar CUBE
CUBE
10:32 11.04.2024.

Od tebe se Zeko niš ne očekuje, dinamo je prvak i bez tebe. Izgradnje stadiona se vataj. Da Bog da zabranili igranje na Maksimiru.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije