Ovog ljeta bit će pet godina otkako je El Arabi Hilal Soudani stigao iz portugalske Vitorije Guimaraes u Dinamo. Sad mu je već 30 godina, ali on i dalje igra s istim žarom i nije čudo da ga Dinamo nije ove zime želio pustiti u Englesku iako mu je to bila velika želja.
No, kao dobar dio igrača kojima je uskraćen transfer, zarada i ispunjenje želje, Soudani se zbog toga nije “nadurio” na plave, nije odjednom počeo igrati slabo, postajati sve podložniji ozljedama..
– Želio sam ići, Dinamo je odlučio da mu trebam i ja tu odluku poštujem. Sve je u redu, nema nikakve ljutnje – uz smiješak nam je nedavno kazao Soudani.
I dalje zabija, igrač je koji sam može riješiti utakmicu, i još kako atraktivno. Svojim škaricama podsjetio je na Dražana Jerkovića, na Snješka Cerina. Koliko je samo atraktivnih golova zabio, svi se dive golu Ronalda protiv Juventusa, koji je doista briljantan, no slične poteze vidjeli smo od Soudanija puno puta. Samo, kod nas se to ne veliča kao što se s pravom veliča CR7 za takve poteze.
Brzo je prošlo tih pet godina otkako imamo privilegij gledati takvog majstora na ovim našim ledinama. Sjećamo se kad je dolazio, doveo ga je menadžer Danko Đikić. Gotovo da ga je ukrao iz Portugala, sa slavlja njegova kluba. Naime, Vitoria je osvojila kup, prvi svoj trofej, i slavilo se, a pred jutro su uspjeli ugurati Soudanija u automobil i dovesti ga do aerodroma pa u Zagreb.
Sine, održi riječ, idi u Dinamo
– Imao sam još ponuda, triput bogatiju od Dinamove i nisam znao što napraviti. Otišao sam pitati majku što misli. Rekla mi je: “Sine, dao si riječ Dinamu, idi u Dinamo. Ti znaš kakvi su naši običaji i što znači kad damo riječ! Održati je moramo! Cijelo bogatstvo svijeta ne bi nam osvjetlalo obraz. Prosječna smo obitelj. Hvala Bogu, ti sada zarađuješ, imamo što nam treba, dovoljno je! Odi se pomoli Bogu i zahvali mu na svemu što ti je do sada dao i idi k ljudima kojima si dao riječ.” Tako je i bilo. Mogu vam reći da nisam požalio ni u jednom trenutku – kazao je brzo po dolasku u Zagreb Soudani.
Drugi put se kada mu je Dinamo nudio produžetak ugovora. I tada je njegova obitelj bila jasna, savjetovala mu da ostane ovdje gdje je zadovoljan, u gradu u kojem mu se cijela obitelj osjeća odlično.
Soudani je veliki vjernik i Dinamo ga je “kupio” jer mu je uvijek izlazio u susret kad je vjera u pitanju. Prvo mu je to omogućio Kruno Jurčić koji je bio trener Dinama kad je Soudani došao. Štedio ga je na treninzima, govorio mu da se odmori jer Soudani za vrijeme ramazanskog posta ne jede i ne pije danju, posebno su za njega organizirali večere kad su na pripremama, da ima kvalitetnu hranu kad mu vjera dopušta jesti.
Mijenjali su se treneri u Dinamu, ali Soudani je imao podršku svih njih i to još kako zna cijeniti. Uostalom, kazao je i da su mu napravili kutak gdje se može moliti, da su mu dozvoljavali i prekinuti trening kad je bilo vrijeme za molitvu.
Soudani je od prvog dana bio jako simpatičan, govorio je francuski i portugalski, a već nakon prvih dana počeo je izgovarati pokoju riječ hrvatskog koju ga je naučio Jerko Leko. Danas s njim bez problema možete napraviti cijeli intervju na hrvatskom, i to je sve što se promijenilo. U svemu drugom ostao je isti, ostao je isti i bez obzira na veliki novac koji za hrvatske prilike zarađuje u Dinamu (navodno 900.000 eura godišnje).
I dalje uzdržava obitelj, u skladu s običajima najstariji sin brine se za obitelj.
– Naravno, brinem se za cijelu svoju obitelj, za prijatelje i poznanike. Nikada nisam zaboravio prijatelje koji u Alžiru žive u neimaštini. Svakoga mjeseca svima šaljem novac – kazao je Soudani.
Gol za oca
Jako je privržen obitelji, ne izlazi van, čita i moli se. Jedan od najdražih golova koje je zabio za Dinamo onaj je protiv Hajduka kad je zabio za 2:1 u sudačkoj nadoknadi, gol je posvetio ocu. Soudani nije ni trebao igrati jer se uoči utakmice vratio iz Alžira gdje je bio u posjeti bolesnom ocu.
I Soudani je nastavio živjeti po tradiciji u kojoj je odrastao, ali i čvrsto poštujući običaje svih onih koje ima u svlačionici i svom okruženju.
Koliko je privržen Alžiru – čiji je reprezentativac, i Vahid Halilhodžić koji je tada bio izbornik njegove reprezentacije, preporučio ga je Dinamu – govori podatak da nosi broj dva iako je napadač. Nije slučajno jer u prvoj službenoj utakmici koju je odigrao nosio je taj broj i zabio gol, a drugi je razlog što njegov rodni grad Chlef ima pozivni broj 02.
Soudani je nogomet počeo igrati dosta slučajno. Igrao je na ulici i trener ASO Chlefa vidio ga je i pozvao da dođe u klub s dresom i kopačkama. Nije došao jer ih nije imao. Dva dana nakon toga, kad se nije pojavio, taj trener donio mu je kopačke i dres i odveo Soudanija na trening. Imao je tada samo 11 godina. Kasnije je, 2008., izabran za najboljeg igrača u Alžiru, prešao je u Portugal, a onda je 2013. odjenuo novi plavi dres i oduševljava nas.
Na tom svom nogometom putu nije se oporavio od jedne frustracije. Soudani se užasno boji pasa. Kazao nam je jednom prilikom da ga je u dvorištu napao pas, uspio je obraniti lice i vrat, ali strah od pasa nikada nije uspio nadvladati – kad vidi i malog psa, prijeđe na drugu stranu ulice.
Samo ti prakticiraj svoju vjeru,i nitko ti ne smije da ju zabrani,ali uz vjeru budi i dalje tako dobar igrac i covijek,kao do sada.znam sta je zivjeti u neimastini u svojem alziru,i zato te cijenim kako mislis pored svojih roditelja ,i na svojeu rodbinu,kao i na svoje prijatelje koji nisu u toj mogucnosti i nisu bili ti talenti da zaigraju nogomet kao ti.svaka cast ti i skidam ti kapu do poda.