Zlatna pirueta ove godine slavi 50 godina, što to međunarodno natjecanje u umjetničkom klizanju svrstava u jedno od najstarijih sportskih natjecanja na svijetu. Naravno, kad je riječ o umjetničkom klizanju. Sve je počelo 1967. godine kada je skupina entuzijasta – Vladimir Amšel, Božidar Čubriković, Klara Gomboš-Dušanović, Zlatko Gros, Radovan Lipovšćak i Ante Škrtić – organizirala natjecanje koje je do danas postalo jedno od najvažnijih u Europi i svijetu.
Trenirala s gipsom na ruci
– Prva Pirueta organizirana je na otvorenom klizalištu Šalata. U to vrijeme nije bilo leda u dvoranama, klizalo se na prirodnom ledu – rekla je Morana Paliković-Gruden, predsjednica Hrvatskog klizačkog saveza. Sanda Dubravčić-Šimunjak je naša najuspješnija klizačica na Zlatnoj pirueti. Od 1976. do 1983. godine osvojila je osam medalja, od kojih pet zlatnih.
– Dvije su mi medalje posebno drage. Ona prva 1976. koja nije bila zlatna, ali je bila osvojena nakon što sam tri tjedna bila u gipsu. Trenirala sam s gipsom na ruci i odradila tu svoju prvu Piruetu te osvojila broncu. Kako sam se ozlijedila? U to vrijeme na ledu su zajedno trenirali mali i veliki. Bila je ogromna gužva. U jednom trenutku u mene se zaletjela jedna djevojčica, pala sam i slomila ruku – prisjeća se Sanda Dubravčić-Šimunjak.
Koja je druga najdraža medalja?
– Ona druga je zapravo i moja najveća i najdraža zlatna medalja, a dogodila se na mojoj zadnjoj Zlatnoj pirueti 1983. godine kada je na natjecanje bila pozvana i tadašnja svjetska prvakinja Rosalynn Summers i kada sam je u svom Zagrebu uspjela pobijediti zahvaljujući tada brojnoj publici koja je došla u Dom sportova – istaknula je Sanda.
Nakon tog nastupa, 1983. godine Sandi je prišao Artur Takač, član Organizacijskog odbora Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine.
Lakše je bilo nositi baklju...
– Rekao mi je da ću biti zadnja sportašica koja će nositi olimpijsku baklju i zapaliti plamen na stadionu Koševo. Za mene je to bio vrhunac karijere. Nošenje baklje bilo mi je puno lakše od klizanja. Ne, nisam imala tremu. Nastup na Igrama bio mi je ujedno i oproštaj od klizanja. Počela sam studirati medicinu i uz taj studij bilo je nemoguće i dalje trenirati – rekla je Sanda.
Njezin najveći uspjeh bila je srebrna medalja na Europskom prvenstvu u Innsbrucku 1981. godine. Nazvali su je senzacijom jer je bila favoritkinja iz sjene.
– Ne, neću ići u profesionalce poput Dennise Bilman. Nakon završetka karijere bit ću liječnica – govorila je tada Sanda koja je na službenoj konferenciji za novinare sve iznenadila odličnim poznavanjem engleskog i francuskog jezika. Čak je u jednom trenutku ispravljala i prevodioca.
Sanda dolazi iz sportske obitelji. Majka joj je bila odbojkašica Mladosti, a tata nogometaš Metalca. Bila je vesela, zaigrana poput svojih vršnjaka. O njezinim klizačkim kostimima brinula se mama.
– Mama je uvijek birala materijale, a haljinu je krojio Rikard Gumzej, poznati modni kreator. Naravno, ponešto se o izboru haljine pitalo i mene, kao i kada se birala glazba za nastupe – ističe Sanda koja je prve klizačke korake naučila kod Albine Kristan, a najveće uspjehe postigla je uz trenerice Romanu Gačnik i Hildu Mudre. Srebrnu medalju u Innsbrucku osvojila je na glazbu iz tada popularnog filma “Rat zvijezda”.
