Naslovnica Sport Košarka

U Cedeviti je bolje nego u Partizanu i Romi

- U vrijeme kada ti vrlo rijetko tko ponudi i dvogodišnji ugovor, meni je Cedevita ponudila zajamčeni trogodišnji, što je za mene bilo ugodno iznenađenje - kaže Gordić.
24. listopada 2014. u 12:48 2 komentara 2065 prikaza
Nemanja Gordić
Foto: Grgur Zucko/PIXSELL

Nemanja Gordić (26 god, 193 cm), Cedevitino ovosezonsko pojačanje, samo je jedan od niza dobrih košarkaša rođenih u Mostaru. Oni koje ćemo spomenuti, Dalipagić, Planinić, Teletović i Bogdanović, napravili su svjetske karijere.

– U tome dijelu BiH, u Mostaru, Trebinju, Bileći, Gackom, ljudi su među višima u Europi, prirodno su talentirani za sport i samo je pitanje hoće li ih netko otkriti na vrijeme. Eto, recimo, sa mnom je u školu išao Saša Starović, srpski reprezentativac u odbojci, jedan od najboljih napadača talijanske lige.

Otac se ne miješa u moj izbor

Premda nije iz ranga gore spomenutih, na košarkaškom tržištu traženi su i igrači poput Gordića, eksplozivnog i prodornog braniča koji još nije dosegnuo vrhunac. Uostalom, da nije tako, ne bi mu financijski najstabilniji košarkaški klub na Balkanu ponudio trogodišnji ugovor:

– U vrijeme kada ti vrlo rijetko tko ponudi i dvogodišnji ugovor, meni je Cedevita ponudila zajamčeni trogodišnji, što je za mene bilo ugodno iznenađenje. Vidjevši da taj klub potpisuje višegodišnje ugovore s mlađim igračima, shvatio sam da Cedevita razmišlja na zdrav način.

Nemanja je zadovoljan i načinom na koji je prihvaćen u Zagrebu. Štoviše, mnogi ga ne doživljavaju strancem, valjda zato što je s istog govornog područja.

– Na papiru to možda jesam, no u svakom drugom smislu stranac nisam. I komunikacija s trenerom i suigračima od početka je kao da sam domaći igrač.

Premda je on bosanski Srbin, Nemanju nitko iz obitelji nije pokušavao odgovoriti od odlaska u hrvatski klub.

– Premda je i moj otac bio dio tog rata u Bosni i Hercegovini, on se nikad nije miješao u moj izbor klubova. Moj odlazak u Zagreb nikada nikome nije bio smetnja, a zašto i bi kada sam dospio u najbolje uvjete za rad koje sam imao u karijeri. Ovakav trening centar nemaju ni Roma ni Partizan, koji rade u okviru ograničenih termina, a ja ovdje mogu doći u bilo koje doba dana i dodatno raditi.

Osim Doma košarke, i njemu i članovima obitelji Zagreb se jako dopada:

– Tijekom prošle sezone, dok sam igrao za Igokeu, tri-četiri puta dolazio sam u Zagreb kada bih imao slobodan dan.

Najbolju školu multietničnosti imao je u reprezentaciji BiH.

– Ljudi koji se ne bave sportom i koji ne znaju što vam sport daje znali bi me pitati kako je to moguće da u reprezentaciji igraju Srbi, Bošnjaci i Hrvati, a nama je to nešto najnormalnije.

S obzirom na srpsko podrijetlo i na to da je košarkaški stasao u Crnoj Gori, je li imao ponuda da zaigra i za neku drugu reprezentaciju?

– S košarkašima iz BiH specifična je situacija jer obično možete birati između najmanje dvije reprezentacije, no kako sam ja još kao kadet nastupio za BiH, druge reprezentacije više nisu bila opcija. Doduše, s obzirom na to da sam se udomaćio u Crnoj Gori i da sam ondje igrački stasao, tu je bilo nekih kontakata, no ja sam se odlučio za zemlju u kojoj sam rođen i na to sam ponosan.

A rođen je 1988. u Mostaru iz kojeg je otišao kada je imao samo četiri godine.

– Kada se rasplamsao rat u BiH, izbjegli smo iz Mostara kod maminih u Gacko. Tamo sam tri godine trenirao nogomet, a u slobodno vrijeme igrao košarku. Neko vrijeme paralelno sam trenirao nogomet i košarku, a potom samo košarku. Na jednom košarkaškom kampu u Trebinju ostavio sam dobar dojam pa su me pozvali da igram za tamošnji Leotar. Zadržao sam se godinu dana, osvojio kadetsko prvenstvo BiH, i potom preselio u Budućnost, sa 16 godina.

Uživao sam raditi s Acom

Nakon pet godina među "đetićima" zaputio se u Vječni grad, u Rim.

– Nakon što sam za reprezentativne akcije slomio ruku Budućnost je formirala momčad bez mene. Kada sam se vratio u prosincu, za mene više mjesta nije bilo, no na moju sreću dobio sam poziv iz Rome koju je tada vodio Bogdan Tanjević.

Nakon sezone i pol u Romi, prihvatio je poziv iz ukrajinskog Azovmaša.

– Igrali smo na tri fronte, a sezona nije krenula najbolje. Kada je klub odlučio resetirati momčad, zbog prevelikog broja stranaca, meni je dozvoljeno da prijeđem u Partizan.

Među crno-bijelima se zadržao samo do kraja te sezone. Zašto?

– Nisam se najbolje uklopio jer sam imao drugačiju ulogu no prije. Dali su mi manje ovlasti u napadu, a meni to u tom trenutku nije odgovaralo. Za sljedeću godinu htjeli su da im Westerman bude prvi razigravač, a netko mlađi njegova pričuva pa sam otišao u Igokeu.

A to se pokazalo punim pogotkom.

– Dobio sam dosta prostora da igram. Uz čak tri promjene trenera plasirali smo se u Eurokup i postali prvaci BiH.

Nakon dobre sezone u BiH prvaku, stigao je poziv iz hrvatskog prvaka.

– Godilo mi je kada su ljudi iz Cedevite pokazali interes. Svi koji se bave košarkom znaju da je to financijski najstabilniji klub na ovim prostorima i to je od prvog trenutka za mene bila dobra opcija. To mi se činilo višom stubom u karijeri.

Prvi susret s nekim hrvatskim trenerom imao je baš u selekciji "ljiljana".

– Naš izbornik neko vrijeme bio je Aco Petrović, za kojeg se na prvu može primijetiti da ima karizmu i energiju. Na Eurobasketu u Sloveniji izvukao je dosta od nas, nedostajalo nam je tek malo sreće da prođemo u drugi krug. Valjda smo bili jedina reprezentacija sa tri pobjede kojoj to nije pošlo za rukom, a nije nam bila dovoljna čak niti pobjeda nad kasnijim finalistom Litvom.

>> Metalci iz Valjeva namučili hrvatskog prvaka Cedevitu

  • Avatar comandante
    comandante:

    ljepo je u Cedi, kako god da igras- lova stiže, toga vani nema sigurno, a i Gordić je samo solidan igrač

  • Avatar dr. Evil
    dr. Evil:

    Mostar je u Hercegovini, bar do 1992...