Kada bi inozemni promatrači sportsku Hrvatsku mjerili samo po svjetskom srebru i bronci nogometaša te po omjeru osvojenih olimpijskih medalja prema broju stanovnika na dvojima posljednjim Olimpijskim igrama, pomislili bi da se u Hrvatskoj iznadprosječno ulaže u vrhunski sport i da sve pršti od privatnih ulagača. A dotični bi se grdno prevarili. Jer, po ulaganju središnje države u sport, koje istinabog iz godine u godinu raste, Hrvatska je i nadalje pri dnu ljestvice zemalja Europske unije, a velike privatne kompanije koje podržavaju sport rijetkost je vidjeti. A tome je tako jer zakonodavac nikako da izglasa dovoljno poticajne porezne olakšice za ulagače u sport.
Unatoč svemu, hrvatski sportaši i dalje su vrlo konkurentni u svjetskim razmjerima i kao takvi izazivaju divljenje. Prema svojim dometima oni su nerijetko i ispred sportaša mnogih zemalja (često i mnogoljudnijih) koje ulažu puno više, a u Tokiju su bili ispred visokorazvijenih zemalja poput Danske, Australije, Švicarske, Norveške, Velike Britanije, Austrije..., pa se mnogi pitaju u čemu je tajna. A nju treba prije potražiti u psihofizičkom talentu hrvatskog čovjeka i entuzijazmu struke nego u nekom čvrstom sustavu sporta za koji se ne može reći da ne postoji, ali sigurno nije toliko dobar koliko se na prvu čini. Niti postoji na toj razini da je u stanju prepoznati neko posebno motorično dijete u nekom slavonskom selu ili na nekom od otoka i usmjeriti ga na vrijeme u sport u kojem bi se moglo ostvariti.
VEZANI ČLANCI:
Srećom, vladajući se ne zanose time da smo dobri pa inače niska ulaganja ipak rastu, o čemu najbolje govore brojke Ministarstva turizma i sporta. A one kažu da je u hrvatski sport 2016. godine uloženo 28,5 milijuna eura, a da će ulaganja u sport u 2023. godini iznositi 78,4 milijuna eura. A tome je tako jer su se povećale stavke za velike sportske manifestacije, za lokalne sportske zajednice, uvedene su nacionalne stipendije, mirovinsko i zdravstveno za sportaše prve kategorije a poćet će i isplata naknada za olimpijski trofejne trenere. Činjenica je da se u sport ulaže, ali je i dojam da ima problema dijelom i u raspodjeli tog novca kao i u činjenici da se premalo stimuliraju individualni sportovi. Jer, nacionalni savezi loptačkih sportova s 10 milijuna kuna godišnjeg dodatka od države neće se preporoditi, a kada bi takav iznos bio dodijeljen savezima poput veslačkog, tekvondoaškog ili atletskog za njih bi to značilo (r)evoluciju.
Stižemo tako i do toga da su najveći problem hrvatskog sporta derutna infrastruktura, financijski onemoćali klubovi i slabo plaćeni treneri mlađih uzrasta na lokalnoj razini koji uz mizerna primanja nerijetko gube motivaciju za rad.
Zato jer državni aparat najviše ulaže u kulturu a sportom se kiti.