Berlin će 13. lipnja 2006. godine biti grad sambe, ali taj bi
atraktivni ritam mogao ostati u sjeni tamburica i hrvatskih
dalmatinskih klapa. Već se kupuju karte za autobuse i vlakove koji će
ih Hrvatske krenuti u Berlin. Makar i ne imali ulaznicu, trgovi će toga
velikoga grada biti puni i naših navijača. Najsretniji je izvlačenjem
skupina u Leipzigu bio kapetan naše reprezentacije Niko Kovač.
- Ovo je moj grad, tu sam živio prvih 25 godina, pa sam sedam bio
po drugim gradovima, a sad sam ponovno tu već treću godinu. Ovo je moj
grad, Brazil čekamo na našem travnjaku. I ovdašnjih 30.000 Hrvata
presretno je ždrijebom. Samo, morat ću promijeniti broj mobitela, kad
počnu zvati za ulaznice, bit će neizdrživo - pričao je uz jutarnji čaj,
u kafiću koji još nije bio otvoren, a u koji često dolazi Enver Marić,
bivši Veležov i reprezentativni vratar. No, Niko Kovač ima utjecaja,
mogli smo sjesti i razgovarati.
Berlin je otvoren grad, svi su dobrodošli. I u njemu će pronaći sve što
požele.
- Našim navijačima neće ništa nedostajati, ako netko nađe nešto
čega ovdje nema svaka mu čast. Imaju i što vidjeti, na svakom koraku je
nešto zanimljivo, a za SP u cijelom će gradu biti fešta - prisnažio je
Josip Šimunić. Koji je mirno primio činjenicu da će Hrvatska
zacijelo odlučujuću utakmicu igrati s Australijom iz koje je došao.
- Znao sam da će biti Australija s nama u skupini, moja obitelj
samo se smijala kad smo ih izvukli. Čuli smo se i pitali su me jesam li
vidovit. Ma drago mi je što su na Svjetskom prvenstvu, ali njih i
Japanaca ne moramo se bojati. Zanimljivo, ovo je drugi put da je
Australija na SP-u. Zanimljivo da su i prvi put igrali u Njemačkoj -
kaže Šimunić.
Taj vrsni stoper ne dvoji za koga će u Australiji navijati njegova
obitelj.
- Ma za Hrvatsku. Željet će dobro Australiji, ali ipak Hrvatska
je nešto više. Ne znam kako ostali, ali meni je igranje za
reprezentaciju nešto sveto. Obožavam igrati u nacionalnom dresu. I dok
god se budem naježio kad svira naša himna, igrat ću.
- A za koga će navijati obitelji australskih reprezentativaca,
pimjerice Marka Viduke?
- To pitajte Viduku i ostale - odgovorio je Kovač umjesto
Šimunića. Obojica su zadovoljni skupinom u kojoj će Hrvatska
tražiti put do osmine finala.
- Bio sam u prvi tren u neraspoložen kad sam čuo da smo s
Brazilom. Pa još Japan i Australija. No, onda mi je brzo rasploženje
poraslo. Realno je da očekujemo prolazak, bolji smo od tih dviju
reprezentacija. A u utakmici s Brazilom nemamo što izgubiti. Kad bismo
osvojili bod na startu prvenstva, napravili bismo veliki posao.
Veliki posao očekuje Josipa Šimunića s ubojitim brazilskim napadačima.
- Ma ništa se još ne spremam za njih. Za Ronaldinha se nemaš
razloga posebno pripremati, on je čudo, ali vjerujem ja u nas.
Niko Kovač će se s Ronaldinhom još češće sudarati, a i njegov brat
Robert imat će posla s njime.
- Ne trese se ni Robert zbog Brazila. Ma napravit ćemo mi ovdje
svoj posao. U kvalifikacijama smo igrali jako dobro, ali smo se i dobro
spremali za utakmice. Stručni stožer radi odlično, pa mi smo protiv
Šveđana bili tako dobro pripremljeni da nam ništa nisu mogli.
Još bolje ćemo se spremiti za Brazil. Naravno da to nije ista
utakmica kao što je bila u Splitu, ali dobro je za nas da smo već s
njima igrali - kaže Niko Kovač i zaključuje: - Naš rezultat ne može
biti lošiji nego 2002. u Koreji i Japanu, ni od onog na EP-u u
Portugalu. Uostalom, tamo nismo imali mnogo navijača, a ovdje će ih
biti i te koliko, počevši od mog Berlina.
Ova naša dvojica nogometaša koji kruh zarađuju u berlinskoj Herthi već
su pod budnim okom japanskih novinara. Imati Japan u skupini, znači
dobiti novinarske flastere uza se.
Bomba i na Olimpijskom stadionu
Dok su medijski eteri prepuni priča o pronalasku i eksploziji velike bombe iz Drugog svjetskog rata, Josip Šimunić ispričao nam je priču i o Olimpijskom stadionu na kojem igra Hertha. Stadionu na kojem će Hrvatska dočekati Brazil pred 75 tisuća gledatelja. - I na našem je stadionu bila bomba iz Drugog svjetskog rata. Kad su digli pomoćni travnjak da bi stavljali cijevi kako bi se teren mogao grijati, pronašli su veliku bombu. Nije to ovdje nekakvo posebno čudo, tko zna koliko toga ima po gradu koji je bio potpuno uništen u ratu - priča Šimunić. I nije to sve. - Ispod stadiona je puno katakombi, tunela. Ima jedan tunel koji je dug valjda 20 kilometara, a nitko ne zna ni koliko ih je, ni što je sve u njima. Kad uđemo na parkiralište ispod stadiona, mnogo je tunela. Neki su zatvoreni, ali ni u otvorene nije dobro ići, možeš se jako lako izgubiti. No, gledatelji se za to ne moraju brinuti, u te dijelove sigurno neće moći ući, a sigurnost će u Berlinu, kao i u svim njemačkim gradovima biti na najvišoj razini. Taj stadion je golema građevina, nije samo nogometni stadion, kao ni jedan od tri na kojima ćemo igrati utakmice u skupini (Närnberg, Stuttgart), svi imaju atletsku stazu. Nije ista kao ona po kojoj je Jesse Owens uzimao medalje pred nosom Adolfu Hitleru na Olimpijskim igrama 1936. godine, ali je na istome mjestu. (rj)
