Na ovogodišnjem svjetskom nogometnom prvenstvu imamo tri para braće. Inaki Williams igra za Ganu, a Nico za Španjolsku. Za Francusku igraju Theo i Lucas Hernandez, dok Desire Doue igra za "trikolore", a njegov brat Guea za Obalu Bjelokosti. U povijesti svjetskih prvenstava samo su dva para braće uspjela zajedno dosegnuti nogometni Olimp i podići Zlatni globus. Prvi kojima je to pošlo za rukom bili su Nijemci Fritz i Ottmar Walter 1954. godine.
Dvanaest godina poslije, 1966., Engleska je osvojila svoj jedini naslov, a okosnicu momčadi činila su braća Bobby i Jack Charlton. Bratsku priču na velikoj sceni ima i hrvatska nogometna reprezentacija. Niko i Robert Kovač, rođeni i odrasli u Berlinu kao sinovi hrvatskih gastarbajtera, postali su ključni igrači vatrenih.
Zajedno su branili hrvatske boje na dva svjetska prvenstva, 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji te 2006. u Njemačkoj, zemlji u kojoj su rođeni. Fenomen braće na svjetskim prvenstvima nije rijetkost, a tijekom povijesti svjedočili smo brojnim primjerima. Nizozemska je, primjerice, imala nekoliko slavnih parova: blizanci René i Willy van de Kerkhof bili su dio legendarne generacije koja je igrala dva uzastopna finala, 1974. i 1978., dok su Ronald i Erwin Koeman zajedno nastupali 1990. godine. Nekoliko godina poslije na scenu su stupili Frank i Ronald de Boer, koji su bili ključni igrači "Oranja" na prvenstvima 1994. i 1998.
Danska se ponosi braćom Michaelom i Brianom Laudrupom, koji su zajedno činili okosnicu momčadi na mundijalu 1998. godine. Slične primjere nalazimo diljem svijeta: braća Kolo i Yaya Touré bili su vođe Obale Bjelokosti na čak tri svjetska prvenstva (2006., 2010. i 2014.), dok su belgijski virtuozi Eden i Thorgan Hazard svlačionicu dijelili 2018. i 2022. godine. U Hondurasu je 2010. ispisana jedinstvena stranica povijesti kada su za reprezentaciju pozvana čak trojica braće: Jerry, Wilson i Johnny Palacios, što je prvi i jedini takav slučaj do danas.