Samo bi luđak skakao s uganućem gležnja: Paola Borović unatoč drami nastupila na Europskom prvenstvu

upravo je to najveći problem hrvatskog sporta. Predugo se uspjeh pojedinca koristio kao dokaz da sustav funkcionira. Nije funkcionirao. Hrvatski sport desetljećima proizvodi vrhunske pojedince, ali ne proizvodi dovoljno kvalitetan sustav koji će stvarati nove generacije vrhunskih sportaša. Događaji ii potresi u Hrvatski olimpijski odbor ostavit će posljedice puno šire od jedne institucije. One će se prije ili kasnije vidjeti u atletici, skijanju, gimnastici, veslanju, judu, plivanju i nizu drugih sportova. Ne nužno odmah. Upravo zato će problem biti još opasniji – posljedice lošeg upravljanja sportom ne vide se preko noći. One se pojavljuju nekoliko godina kasnije, kada shvatite da nema novih finala, novih medalja i, što je najgore, nema dovoljno mladih koji dolaze iza najboljih. Hrvatski sport pritom i dalje počiva na zastarjelom i netransparentnom modelu financiranja. Novac se raspoređuje kroz procedure koje se mogu prikazati kao zakonite, ali zakonitost sama po sebi nije dokaz da je sustav dobar i funkcionalan. Najveća opasnost je što će se sada pokušati liječiti posljedice, a ne uzrok. Još jedan pravilnik, još jedno povjerenstvo, još jedna strategija razvoja i još jedna tablica raspodjele sredstava neće stvoriti vrhunskog atletičara, gimnastičara, plivača ili judaša. Mora se znati tko dobiva novac, zašto ga dobiva, što se od njega očekuje i što se dogodilo s tim novcem.

Realnost hrvatske atletike prilično je brutalna: ako se dogodi jedno finale, možemo ga smatrati uspjehom. A plasman bolji od sedmog mjesta danas izgleda kao gotovo nemoguća misija – barem dok se ne pojavi nova Blanka Vlašić ili Sandra Perković, odnosno sportašica koja će vlastitim talentom, karakterom i radom nadoknaditi ono što sustav ne daje.