Dino Rađa, proslavljeni hrvatski košarkaš bio je gost na ovogodišnjem, petom po redu Mundijalu prijateljstva u Ulcinju. Povod je bio više nego sjajan – crnogorska premijera dokumentarnog filma o njemu – "Rađa – From Split to Hall of Fame" redatelja Vojana Koceića, a proveo nas je karijerom jednog od najvećih hrvatskih košarkaša. Radnja prati njegov put od prvih košarkaških koraka u Splitu, pa sve do ulaska u Kuću slavnih u Springfieldu.
Kako ga je Cvik zeznuo
Film vrlo emotivno prikazuje zlatne dane splitske Jugoplastike, osvajanje europskih naslova, povijesno olimpijsko finale u Barceloni protiv američkog Dream Teama te njegove NBA dane u dresu Boston Celticsa, ali i bolne trenutke poput tragičnog gubitka prijatelja Dražena Petrovića. U konačnici, ovo je priča o odricanju, teškom radu inatu i karakteru koji su ga lansirali među košarkaške legende. Priča o sportu kakvog klinci danas teško dožive i zato bi ga baš svi trebali pogledati. Barem jednom u životu.
Nakon odgledanog filma, na pozornicu Doma kulture u Ulcinju Dino je izašao u suzama. Grlo se stegnulo kad je trebalo nešto reći jer puno je ljudi uključeno u priču pa i onih kojih više nema. Za Dinom je došao i legendarni Slavko Cvitković, komentator HRT-a koji ga je pratio tijekom karijere. Priča o Ciboni i Slavku nasmijala nas je do suza, a njega film o vlastitoj karijeri rasplakao. Objasnio je zašto mu svako novo gledanje sve teže pada.
– Sve je manje ljudi koji su živi od ovih koji su sudjelovali u filmu pa mi je jako, jako teško pogledati ga do kraja. Ali ispričat ću vam nešto drugo.
Stajao je uz Cvitkovića, zagrlio ga i prisjetio se događaja iz 1997. kada je stigao u Zagreb kao igrač Panathinaikosa.
– Bila je to utakmica Cibona – Panathinaikos. Kaže Cvitković meni prije utakmice: 'Molim te, odmah kad završi utakmica dođi do mene, prijenos je uživo, molim te dođi da daš izjavu.' Ja kažem: 'Dobro, Cvik, doći ću!' Vratio sam se tada kući nakon dugog razdoblja u Americi i svega. Krenula je ta utakmica, ja na početku promašim dva-tri šuta, pa i neku kontru. Onda ostanem sam ispod koša, dodali su mi loptu koju sam lagano zakucao i u tom trenutku cijela dvorana počne skandirati 'Dino, cigane!'. Naravno da sam na to poludio i u inat slavio svaki koš kao da je gol. I nakon utakmice, po dogovoru, dolazim kod Slavka, a on kaže: 'Završili smo, gotov je prijenos, nema više!' – prisjetio se Rađa i uz smijeh zaradio gromoglasan pljesak.
Suze iz Ulcinja podsjetile su i na one kojima je dočekao najveće pojedinačno priznanje u karijeri. U rujnu 2018. postao je četvrti Hrvat primljen u košarkašku Kuću slavnih, nakon Krešimira Ćosića, Dražena Petrovića i Mirka Novosela. Na svečanosti u Springfieldu predstavio ga je Larry Bird, legenda Boston Celticsa. Za njegovu su se nominaciju pobrinuli prijatelji s kojima je igrao nakon završetka profesionalne karijere. Prikupljali su dokumentaciju i sve dogovarali, a Rađa do poziva s informacijom da je kandidiran nije imao pojma o tome. Kasnije je ispričao da ga se to toliko dojmio da je plakao danima.
U Jugoplastici je pod vodstvom Božidara Maljkovića osvojio dva uzastopna naslova prvaka Europe, 1989. i 1990. godine. Odlazak u Virtus Rim 1990. bio je i financijska prekretnica, prvi milijunski ugovor. U dokumentarcu je u jednom dijelu pričao kako majci nikako nije mogao dočarati koliko je to novca.
– Govorim ja njoj: 'To ti je toliko i toliko dinara', na što me ona opet pita: 'A koliko ti je to?' Kažem ja: 'Stara moja, to ti je kao da dobivaš plaću 700 godina, a ne potrošiš ni na kap vode, ni na fetu kruha.' Nakon toga, govori ona meni opet: 'A koliko je to novaca?'
Njegov je ugovor tada bio veći od Maradonina u Napoliju. Tri godine poslije otišao je u Boston Celticse. U NBA ligi odigrao je 224 utakmice, uz prosjek od 16,7 poena, 8,4 skoka i 1,6 asistencija. Nakon završetka karijere u Bostonu, 1997. Dino Rađa vratio se u Europu. S reprezentacijama Jugoslavije i Hrvatske osvojio je olimpijska srebra u Seulu 1988. i Barceloni 1992., a europski prvak bio je 1989. i 1991. godine. Klupski put nakon Bostona vodio ga je kroz Panathinaikos, Zadar, Olympiacos i Cibonu, sve do povratka Splitu. Karijeru je završio 2003. naslovom prvaka Hrvatske s klubom iz kojega je krenuo.
Susret nakon 30 godina
Dotaknuo se i pitanja današnjeg statusa europskih košarkaša u SAD-u.
– Teško je uspoređivati vremena i generacije jer danas postoje stvari koje mi nismo imali, a i stil igre potpuno je drugačiji. Svatko od nas vjerojatno misli da bi i danas bio najbolji da je u pravoj fizičkoj formi, ali nezahvalno je povlačiti takve paralele. Puno je to jednostavnije kad samo gledaš na televiziji, a nešto je sasvim drugo kad se zapravo spustiš na parket – istaknuo je.
Bi li momčad Jugoslavije, poznata i kao "Izgubljeni Dream Team", mogla pobijediti američku reprezentaciju koja je nastupila na Olimpijskim igrama 1992. godine?
– To su neke stvari na koje nismo mogli utjecati, ali ono što iza svega toga ostaje jesu prijateljstva koja žive i danas.
Mundijal prijateljstva upravo je najbolja prilika za prisjećanje na slavne sportske dane. Tako je Rađa nakon 30 godina sreo Dževada Alihodžića.
– Možete li zamisliti tu scenu? I nije to jedini slučaj. Puno je tu susreta, emotivnih trenutaka, suza, prisjećanja i smijeha. Ono što iza svega ostaje jesu prijateljstva koja žive i danas – rekao je Rađa.
Boban poludio u maksimirskoj loži: Kamere uhvatile bijesnu reakciju predsjednika Dinama