Koliko je poslije svega bitno je li PPD Zagreb preko Zagrebačkog rukometnog saveza tražio potpuni prekid prvenstva, privremeni, odgodu na šest tjedana ili 15 dana, kad je na kraju ispalo onako kako je želio vječni hrvatski prvak, a ne njegov najveći suparnik koji se samom pojavom upisao u razred izazivača koji su nekad pohađali prvo pali pa iščezli Metković Jambo i Agram Medveščak? Predsjednik Nexea Josip Ergović preglasan je u upravnom odboru HRS-a kao slovenska delegacija na posljednjem kongresu SKJ, iako našički klub nije jedini kojem zaista ne odgovara prekid Paket 24 Premijer lige. No, i pobjednici i pobijeđeni samim su slučajem postigli ono što možda i nisu planirali – završnica sezone medijima će biti zanimljivija nego što bi inače bila i s nestrpljenjem ćemo je čekati. Ima se što i inače vidjeti, ne samo kad igraju PPD Zagreb i Nexe.
Slučaj je, inače, ušao u povijest kao prvi u kojem smo prije pročitali reakciju nego sami dopis na koji se odnosila. Ergović se zaletio prekršivši prvi amandman hrvatskog rukometa koji glasi: Šuti! Kad je sve razotkrio, otvorio je frontu zaboravivši – ili možda nije pratio prijašnje ratove – da kad se uđe u javnu paljbu i borbu bez rukavica, Zagreb redovito izlazi kao pobjednik. A poraženi zauvijek napušta hrvatski rukomet. Kako je u pitanju jedan od uistinu rijetkih privatnih ulagača u njega, bilo bi to pogubno. Ako stalno kukamo zbog manjka novca u rukometu, kako smo došli do toga da šef Nexea zdvaja pred kamerama: “Ne znam jesam li žalostan ili ljutit...”? No, ako je već izgubio za zelenim stolom, ne znači da mora i na terenu. Naravno, bude li imao pravične uvjete.
Na prvu je zagrebački dopis ostavio dojam da su se u Kutiji šibica, poljuljani najgorom europskom sezonom u povijesti kluba, prepali da im Nexe može odnijeti i krunu koju drže već gotovo tri desetljeća. Realno, do prije dva mjeseca i djelovalo je da bi Našičani mogli prekinuti dominaciju kakvoj nema pandana u modernome sportu. No, suočeni s ponorom, u Zagrebu su se sjetili klasnog stručnjaka Ivice Obrvana koji je u kratkom roku dao posrnuloj momčadi bar glavu i rep. Za Ligu prvaka to je bilo nedovoljno zbog tanašnog kadra, ali u domaćem prvenstvu PPD je i dalje favorit jer nema lošiji sastav od Nexea, a ima boljeg trenera (što ne znači da je Tamše loš), iskustvo osvajanja trofeja, jači status u organizaciji te sposobnost nevjerojatnog snalaženja kad je pod pritiskom konkurencije. Podsjetimo, prije dvadeset godina odigravala se najdramatičnija završnica u povijesti hrvatskog rukometa, kad je majstorica u Kutiji šibica završena tako što se Metković povukao s terena. Već sljedeće sezone isti je suparnik praktički imao titulu u džepu kad je iskopano da je Blaženko Lacković kao neregistrirani igrač bio u zapisniku nekakve utakmice u Sloveniji. I oduzeto im je šest bodova, a naslov je ostao u Zagrebu. S Agramom su se već puno lakše obračunali, a bio je to posljednji projekt koji je u rukometu potpisao nekadašnji bliski suradnik Zorana Gopca, kasnije osiguravatelj Nenad Volarević. Uz spomenuti dvojac vezana je još jedna obljetnica koja se strelovito bliži. Naime, prije trideset godina, 21. travnja 1991. godine, RK Zagreb osvojio je jedan od najslađih trofeja u svojoj povijesti – posljednji Kup Jugoslavije. Protiv beogradske Crvene zvezde. Igralo se u Tuzli, a ozračje je bilo kao iz filmova o kartelima Meksika. Pola uprave beogradskog kluba hodalo je s pištoljima po hotelu i obilazilo suce dok su se brčkali u bazenu jer Zvezda je s proslavljenim Tutom Živkovićem po svaku cijenu htjela do “ratnog” trofeja. Umjesto privremenog trenera Biča Korbara, zagrebaše je s klupe vodio dvojac Volarević – Gobac, a umjesto da pomogne Zvezdi, suca Vuksanovića spopao je u finalu napad poštenja i u paru s Kristićem odsudio je jadan najbolje što je mogao.
Briljirao je Beli Stojanović na golu, posljednji gol zabio je Puc (a tko, ako ne ti, Iztoče?), a Volarević je prije isključenja tako skakao na zapisnički stol da je zgroženi bosanski komentator rekao: “Eto, tako se ponašaju pojedinci koji bi trebali voditi naše klubove...” Poslije trijumfa 26:25 i ludog slavlja na parketu dvorane Mejdan, zagrebaši su brzo pokupili stvari i doslovno pobjegli iz hotela od bijesa Beograđana koji na put nisu poveli samo šefa Udbe. Ah, slatke uspomene koje će dijelom objasniti i kako je Zagreb poslije toga ostvario takvu dominaciju. I zašto je tako grčevito godinama brani. I sad bi, trideset godina poslije, Ergović “usred pakla tražio ključeve raja”... Zna li u što se upušta? I zna li pisac Zagrebova priopćenja što je valjda nehotice priznao?
