Svoju drugu olimpijsku normu 32-godišnji zagrebački hrvač Božo Starčević izborio je bez jednog oka. Tako barem kaže sam Božo, nakon povratka iz Budimpešte, koji nam se javio od kuće, iz svojevrsne "tamne komore".
- Evo me, kod kuće, u mraku svoje sobe. Ne smijem otvoriti oči, osim tu i tamo zdravo lijevo oko i to na par sekundi.
Što se i kada dogodilo s njegovim desnim okom?
- U polufinalu protiv Čeha Varge sam već za 20 sekundi dobio prst u oko. Tražio sam prekid borbe koja je nastavljena kada su liječnici rekli da borbu mogu nastaviti. A nastavio sam ju bez desnog oka. Bilo mi je sve mutno, kao da sam ošamućen, no uspio sam pobijediti sa 3:1 nakon čega sam završio u oftamološkoj klinici u Budimpešti. A ondje su u ustanovili da nije dubok rez i da bi uz što više spavanja i što više zatvorenih očiju to trebalo biti u redu. Dakako, neko vrijeme morat ću nositi sunčane naočale.
Nakon što se Božo plasirao na Olimpijske igre, u domaćoj hrvačkoj zajednici zavladalo je oduševljenje, a na jednom portalu smo vidjeli čak i naslov "Čudo u Budimpešti". Je li to doista bilo čudo ako govorimo o polufinalistu prethodnih Igara?
- Ono što ovaj rezultat čini velikim jest to da u hrvanju na Olimpijske igre ide samo 16 ljudi i da su to četvorica manje po kategoriji no što je to bilo u Riju. I da među tih 16 uvijek imate nekolicinu poželjnih protivnika u prvom kolu jer su iz Afrike ili Južne Amerike pa se ne kaže zalud da je lakše osvojiti medalju na Olimpijskim igrama nego na Svjetskom prvenstvu na koji dođe u kategoriji i po 50 boraca. A džudaši imaju pravo na 32 natjecatelja po kategoriji. Što se tiče kvalitete, ja zacijelo jesam među tih 16, možda i među najboljih sedam-osam, no mi na Olimpijske igre ne idemo po listi nego kroz izravne borbe. Tako se i dogodilo da se za ove Igre još nije plasirao vrlo trofejni srpski hrvač Viktor Nemeš, prije četiri godine i svjetski prvak do 75 kilograma.
A on je pak imao peh da je u četvrtfinalu naletio na Rusa Čehirkina. A očito je da je za olimpijsku vizu potrebno dobiti najmanje jednog šampiona.
- Ja sam u prvoj borbi dobio Poljaka čiji je otac bio olimpijski pobjednik. On je vrlo tvrd, solidan borac kojeg sam, prije pet godina dobio na Svjetskom prvenstvu u Las Vegasu na aktivnost, bez da je itko osvojio bod. Kako sam ga ovaj put dobio tehničkim tušem, to mi je podiglo samopuzdanje za borbu s europskim prvakom Azerbajdžancem Sulejmanovom. Pobijedio sam ga zahvaljujući tome što sam u rezultatu 1:1 ja posljednji osvojio bod. Jest, on je imao dvije minute da to nadoknadi, no ja sam ga dobor iskontrolirao.
Nakon što je, ozlijeđen, dobio polufinale, Božo finale nije radio.
- Nisam ga radio zbog ozljede, a možda ga ne bih radio niti da sam bio zdrav jer su olimpijske vize osvojila oba finalista.
Zar ne bi sebe testirao protiv moguće suparnika u Tokiju?
- Ja vjerujem da je ovaj Rus bio samo zamjena za dvostrukog olimpijskog pobjednika Vlasova. Čehirkin je čak i stariji od Vlasova i on obično uskoči kada je ovaj ozlijeđen pa je tako jednom otišao na SP i postao svjetski prvak.
A taj Vlasov je onaj Rus kojem su suci omogućili borbu za drugo olimpijsko zlato nakon što Starčeviću u njihovu polufinalu nisu priznali zahvat za tuš.
- Tu i tamo se toga sjetim, no to se dogodilo i ja na to ne mogu utjecati. Uostalom, tko zna, a sam tada osvojio medalju pitanje je da li bih danas hrvao. Ovako sam čekao priliku da se ponovo kvalificiram i to je opet ostvarenje sna. U međuvremenu se dosta toga dogodilo, bilo je i ozljeda, a ja sam dobio dvoje djece. Sada bez pritiska idem u Tokio gdje uz dobar dan mogu uzeti i medalju.
Koliko je ta sudačka odluka promijenila Božin život?
- Da je sudac dosudio taj tuš ja bih u finalu imao 50 posto izgleda za zlato. No, recimo da sam osvojio srebro vjerojatno bih trenirao još možda dvije godine. Da sam osvojio tu medalju imao bih takozvanu olimpijsku mirovinu od kojih šest-sedam tisuća kuna i to od 45 godine. No, ja sam vjernik i to je možda put kojeg je Bog za mene odabrao. Da sam osvojio medalju možda bih se ulijenio, razbahatio, možda bih bio ohol, a sada sam stvarno zadovoljan i spokojan. S činjenicom da sam dvostruki olimpijac sam sam sebi potvrdio da sam dva olimpijska ciklusa na vrhunskoj svjetskoj razini.
S ovim je zacijelo produžio i svoj staž ugovornoj pričuvnika u Hrvatskoj vojsci.
- Da, ta je priča dobro osmišljena jer su tu i braća Sinković, džudaši, karataši i drugi sportaši iz individualnih sportova. Tih 4000 kuna, doduše bez staža i mirovinskog, nama sportašima amaterima dobro dođe.
To je bila najveća krađa u povijesti OI.