Poznat protivnik Hrvatske u polufinalu: Izbjegli smo najtežeg suparnika, sada idemo po 'osvetu'

NEEEE, Hrvati se ne osvećuju, Hrvati pobjeđuju, evo tako i u ovoj utakmici idu viteški pobijediti! Sokolovi naši, raširite krila, proslava vas čeka!

Najveća promjena koju je Dagur Sigurdsson donio hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji nije taktička, fizička ni kadrovska – nego mentalna. Hrvatska danas više ne pobjeđuje zato što je dominantnija od protivnika, nego zato što je psihološki stabilnija, otpornija i zrelija. Upravo u onom segmentu u kojem je godinama bila najranjivija. Kraj ere "crnih rupa" Dugi niz godina hrvatska reprezentacija bila je sinonim za talent koji se – kad je najvažnije – raspada pod pritiskom. Pojam "crne rupe" postao je gotovo službeni termin za pad koncentracije, za serije od 5–6 primljenih golova, za panična rješenja, za nepravodobne i loše pozvane time out-ove. Te "crne rupe" nisu bile stvar kvalitete igrača, nego neadekvatnog upravljanja emocijama, ritmom i pritiskom. Drugim riječima – bile su posljedica slabog vođenja s klupe bivših izbornika. Sjetimo se Goluže, Babića, Perkovca i Horvata. Goluža ulazi u otvoreni rat s Balićem, Babić nakon pobjede zahvaljuje Gospi, najgori je bio Hrvoje Horvat, a mislim da je jednom i Červar dao ostavku usred turnira. Dagur je ušao u mentalitet nacije, daleko je to od idealnog, ali smo s ulaskom u polufinale ostvarili cilj i nakon što smo razbijeni od Švedske, a mučili se protiv Gruzije i Nizozemske. Dakle, Dagur je uspio upravo ono što je cilj, tj. dizati formu momčadi prema kraju turnira i dobiti sve ključne utakmice nakon poraza od Švedske.