Franka Vidović, najbolja hrvatska igračica skvoša, ozbiljan je kandidat za nastup na olimpijskim igrama u Los Anglesu gdje će se ovaj sport prvi put pojaviti u programu. Nedavno je na turniru Heroes Austrian Open 2026 u Grazu, vrijednom 12.000 dolara, osvojila naslov pobjednice.
Kako ste Vi stigli u skvoš?
- Slučajno. Moj prijatelj Jan Cerovac, koji je danas također član hrvatske reprezentacije, pozvao me da probam igrati. Pitao me želim li doći, nisam ni znala što je to. Probala sam i odmah se zaljubila u taj sport.
Danas ste najbolja hrvatska igračica, ali počeci su kao i uvijek bili teški
- Prve tri ili četiri godine na juniorskim turnirima išlo mi je stvarno loše. Trebale su mi tri godine da ostvarim prvu pobjedu. Stalno sam bila posljednja. Ali ja sam osoba koja se voli boriti i koja želi svladati ono što joj ne ide. Nakon prve pobjede sve se nekako posložilo. Počela sam ići na više turnira, zaredali su se bolji rezultati i uspjela sam održati tu konzistentnost.
Sjećate li se prve medalje?
- Naravno. Osvojila sam je na manjem turniru u Sloveniji, ali meni je tada značila jako puno. Kada sam prvi put ušla u finale, nazvala sam doma i uzviknula: "Ja sam u finalu!" Tada mi je nešto kliknulo. Shvatila sam da se mogu natjecati s boljim igračicama i osvajati jače turnire. Probudio se taj hrvatski inat. Htjela sam postići što više, pogotovo jer dolazim iz zemlje koja nema uvjete kakve imaju velike skvoš nacije poput Engleske ili Francuske.
Studirate psihologiju. Pomaže li vam ona na terenu?
- Pomaže mi možda više u čitanju protivnice nego u analiziranju same sebe. Često se kaže da psiholog ne može biti sam svoj psiholog. Ali mogu prepoznati što protivnica pokazuje govorom tijela, kako se osjeća i kako razmišlja. To mi daje dodatnu informaciju o tome kako trebam nastaviti igrati.
Profesionalni skvoš može biti prilično usamljen sport?
- Može. Često putujete sami, igrate turnire sami i nakon meča sami sebi date pet. Zato mi je jako važno kada roditelji ili trener mogu biti uz mene i podijeliti pobjedu. Roditelji me nikada nisu prisiljavali da se bavim sportom. Uvijek su bili podrška, a bez njih ne bih postigla ni polovicu ovoga što jesam.
Koga prvog nazovete nakon meča?
- Najčešće me oni prvi nazovu. Ako je meč završio loše, treba mi desetak minuta da sjedim sama sa sobom. Ali čim uzmem telefon, znam da me čekaju poruke tate i trenera Vedrana. Njih bih uvijek prve nazvala.
Kako je stigao poziv s jednog od najprestižnijih američkih sveučilišta?
- Bila sam drugi razred srednje škole, usred pandemije, kada sam preko Facebooka dobila poruku pomoćnog trenera Sveučilišta Pennsylvania. Mislila sam da poruka nije stvarna i da ne trebam ni odgovoriti. Pokazala sam je tati, a on mi je rekao: "Javi se, to je Ivy League." Tada nisam ni znala što zapravo znači University of Pennsylvania. Javila sam se, počeli smo razgovarati i svidjelo mi se koliko su se trudili oko mene. To je bilo vrijeme velike nesigurnosti. Nismo mogli na terene, trenirali smo preko laptopa i nitko nije znao kako će se sport nastaviti. Ponuda mi je dala sigurnost da mogu studirati i istodobno igrati na visokoj razini.
Koliko su se američki uvjeti razlikovali od onih u Hrvatskoj?
- U početku je to bilo nebo i zemlja. Amerikanci puno ulažu u sveučilišni sport i raspolažu budžetima s kojima se mnoge države ne mogu uspoređivati. Meni je najveća promjena bila to što sam prvi put bila okružena ljudima koji žive isti život kao ja. Moji prijatelji u Hrvatskoj uvijek su me podržavali, ali nisu mogli potpuno razumjeti raspored, probleme i pritisak profesionalnog sporta. U Americi sam okružena igračicama koje prolaze identične stvari. Učimo jedna od druge i iskreno želimo da sve uspijemo.
Sa Sveučilištem Pennsylvania osvojili ste i američki sveučilišni naslov.
- Da, i to je bio povijesni uspjeh jer Penn u ženskoj konkurenciji naslov nije osvojio više od dvadeset godina.Skvoš je individualni sport, ali u američkom sveučilišnom sustavu nastupa devet igračica, a momčad mora skupiti pet pobjeda. Možete pobijediti, a da ekipa izgubi, ili izgubiti, a da ekipa pobijedi. Ali upravo mi je ta ekipa donijela prijateljice za cijeli život. Dolazimo iz gotovo svih dijelova svijeta, a unatoč razlikama pronašle smo zajednički jezik.
Kako izgleda vaš uobičajen dan u Philadelphiji?
- Izađem iz kuće oko sedam ujutro, a vraćam se oko osam navečer. U taj dan moraju stati dva treninga, predavanja i učenje. Zvuči naporno i zaista jest, ali radim ono što volim. Oduvijek sam željela profesionalno se baviti sportom, a psihologija je moja druga ljubav. Ponekad mi nedostaju dom i roditelji, tu je i vremenska razlika, ali nagrada koju dobivam iz svega toga vrijedi truda.
Philadelphia je i središte američkog squasha. Vidite li se ondje i nakon studija?
- Možda kratkoročno, zbog profesionalne karijere i priprema za Olimpijske igre. U Philadelphiji je nacionalni centar i ondje treniraju brojni vrhunski igrači. Dugoročno se ipak želim vratiti. Previše volim Hrvatsku. Lijepo je igrati za sveučilišni tim, ali igrati za Hrvatsku na velikom natjecanju najveća je čast.
Skvoš će u Los Angelesu 2028. prvi put biti olimpijski sport. Koliko vam to znači?
- To je ostvarenje sna za svakog igrača. Kada se počnete baviti sportom koji nije olimpijski, na neki način potisnete tu želju. Znate da ste možda mogli izabrati tenis ili neki drugi sport koji je već na Igrama, ali izabrali ste skvoš. Kada je objavljeno da skvoš ulazi u olimpijski program, naš mali svijet je poludio. Istodobno je konkurencija postala još jača. Mnogi igrači koji su razmišljali o odustajanju odlučili su ostati u profesionalnom sportu. Sada je više stresa i više toga je na kocki, ali to je san koji smo dugo čekali.
Koliko ste daleko od Los Angelesa?
- Put je jako težak, ali dat ću sve od sebe. Jedan put vodi preko Europskih igara, drugi kroz poseban kvalifikacijski turnir, a postoji i mogućnost plasmana preko svjetske ljestvice. Trenutačno nisam daleko od pozicija koje bi mi otvorile vrata kvalifikacija. Moram puno napredovati, posebno jer se vraćam na fakultet i neću moći igrati svaki turnir. Ali nemam što izgubiti. Nije nemoguće.
Otvori KEKS Pay
