Marino Bloudek još slaže dojmove nakon najvećeg uspjeha karijere. Srebrna medalja na Europskom prvenstvu u Birminghamu stigla je nakon sjajne utrke na 800 metara, ali i godina rada, odricanja i vjerovanja da može napraviti veliki rezultat. U finalu je hrabro preuzeo inicijativu, dugo bio u vodećoj skupini i na kraju stigao do srebra, prve seniorske medalje na velikom natjecanju. Devet godina nakon juniorskog zlata, Bloudek je napokon dočekao i seniorsko postolje. Nakon utrke nije skrivao emocije, a posebno je istaknuo svoju zaručnicu Nataliju, trenera Mladena Kršeka i cijeli mali tim koji je posljednjih godina stajao uz njega. O tome koliko mu ova medalja znači, kako su izgledale pripreme u Keniji, što slijedi nakon najvećeg uspjeha karijere i gdje vidi prostor za nove iskorake, razgovarali smo s novim hrvatskim europskim doprvakom.
Je li bilo velikog slavlja?
– Ništa pretjerano, umjereno. Dočekali su me u hotelu ostali naši reprezentativci, nazdravili smo za ovaj veliki uspjeh i to je to.
Stižu pozivi za DL
Jeste li odlučili, idete li na Mediteranske igre?
– Naravno da idem, samo su se malo promijenili planovi. Mislili smo otići na Roglu, malo se regenerirati, ali izgleda da ćemo najvjerojatnije nastupiti na Dijamantnoj ligi. Nakon toga slijede Mediteranske igre pa ćemo vidjeti što i kako dalje. Dobili sam čak dva poziva za Dijamantnu ligu. U jednu ruku poremetili su mi se planovi, ali u drugu mi je drago što se to dogodilo. Sada moramo pažljivo i oprezno odlučiti što dalje.
Dakle, odmor će ipak malo pričekati?
– Pa naravno, nema još pravog odmora. I rujan bi mogao biti natjecateljski, možda se pojavi prilika da odem na Ultimate Championships. To je novi sustav i novo natjecanje koje je također jako važno.
Ima li još snage i motiva?
– Ovo srebro samo je još veći motiv. Do sada je uvijek bilo žara, ali sada je u meni golemi plamen.
Gdje će ova medalja završiti?
– Pričao sam sa zaručnicom Natalijom da će nam se ovaj EP – od kvalifikacija, preko finalne utrke pa sve do ceremonije dodjele medalja – vrtjeti po glavi cijeli život. Medalja će sigurno biti na jako vidljivom mjestu. Prva seniorska medalja je najvažnija i najviše se pamti. Ako se dogodi još koja, opet ćemo se sjetiti odakle je sve krenulo. Imam i onu juniorsku iz 2017. godine. I ona je lijepo spremljena, iako nismo dobili posebnu kutiju pa sam je sam sačuvao. Ova je ipak veća, bolja, vrjednija.
Jeste li očekivali da će proći čak devet godina od juniorske medalje do prve seniorske?
– Devet godina je puno, ali isto tako to je devet godina rada i pripremanja za ovako nešto. Imao sam i onu malu krizu koju sam pregrmio i prebrodio, a upravo me to nekako izgradilo kao atletičara i omogućilo mi da dođem na ovako veliko natjecanje. Baš sam neki dan ponovno gledao utrku iz juniorskih dana. I tada sam bio u finalu, ali osjetio sam umor. Sada sam se za finale puno bolje pripremio i upravo mi je trebalo to iskustvo koje sam stekao tada. Sve se sada posložilo. Utrka je bila kao stvorena za mene, hrabro sam otišao naprijed i stvarno ne mogu reći ništa drugo nego da se sve poklopilo.
Tko je sve dio vašeg tima?
– Tu je moj trener Mladen Kršek, moja zaručnica Natalija Švenda, moja obitelj, njezina obitelj... Svi oni čine moj tim. Natalija je, možemo tako reći, sve – psihijatar, psiholog, nutricionistica, kuharica, maserka... Sve, baš sve. Ogromna mi je podrška. I ovdje je bila nevjerojatna potpora. Tu su još Hrvatski atletski savez, Hrvatski olimpijski odbor, Grad Zagreb, Go2digital, mala tvrtka koja mi je pomogla kada je bilo najpotrebnije, prijatelji, trening-partneri i Atletski klub Dinamo-Zrinjevac. Mobitel mi je prepun poruka. Ne mogu svima odgovoriti, ali sve sam pročitao. Toliko sam lijepih komentara dobio i stvarno mi je drago što sam ljudima barem na pet ili deset minuta u životu uspio privući pažnju i što su se priključili ekranu i pratili ovu utrku. Volio bih da se još puno takvih stvari dogodi u budućnosti.
Koliko su za ovaj rezultat bile važne pripreme u Keniji?
– Sve ide jedno s drugim u atletici. Rezultat pokazuje koliko se netko potrudio, koliko je ulagao u pripreme i treninge. Onda te menadžer može ubaciti na veće mitinge, a stvari se nadovezuju jedne na druge. Sve se poklopilo za ovo natjecanje, presretan sam. Čak se šalimo da bismo trebali promijeniti državljanstvo koliko smo puta bili u Keniji.
Kako biste opisali pripreme u Keniji?
– To je naša mala oaza. Imamo prekrasan smještaj i odličnu lokaciju, privatnu stazu, pet-šest obroka dnevno, teretanu, masaže... Stvarno nam ništa ne nedostaje. Kada odemo tamo, mogu se potpuno fokusirati na pripreme i trening. Daleko sam od Zagreba i svakodnevnih obaveza, pa je koncentracija maksimalna. Znamo zašto smo tamo i za što se pripremamo. Ovih 40 dana koliko smo nedavno bili tamo sada su dobili svoju potvrdu upravo ovom medaljom.
Imate 27 godina. Jesu li to najbolje godine za trkača na 800 metara ili najbolje tek dolaze?
– Gospodin koji je osvojio zlato, Mark English, ima 33 godine i tek je sada osvojio svoju prvu zlatnu medalju, nakon nekoliko brončanih. Zato uvijek kažem da su ovo najbolje godine za 800-metraše. Naravno, postoje i iznimke, ali mislim da će mi ova medalja financijski pomoći da još više ulažemo u pripreme i nastupe na velikim natjecanjima. Znam da će sada očekivanja biti veća, ali dokazao sam se seniorskom medaljom. To mi je bio jedan od ciljeva. Nisam želio samo dobre plasmane na mitinzima, nego sam želio osvojiti medalju na velikom seniorskom natjecanju. I evo, napokon se dogodila.
Gledam filmove i serije
A kakav je Marino kada nema atletike? Što radite u slobodno vrijeme?
– Najviše se družim sa svojom zaručnicom. Gledamo filmove i serije, pronađemo neku zanimaciju, idemo kod njezinih roditelja i lijepo se družimo. Volim biti pozitivan i u privatnom životu i u atletici. Kada nisam na treningu i stazi, volim se malo maknuti od atletike. Ali teško je potpuno pobjeći od nje. Redovito pratim Instagram, YouTube i različite prijenose, gledam druge utrke i pratim ostale trkače. Koliko god se želim malo maknuti od atletike, ne mogu, jer mi je posao pratiti i druge atletičare. A što se treninga tiče, tu sam maksimalno fokusiran i motiviran. Redovit sam, veliki sam radnik i trudim se biti što skromniji.
Jeste li pogledali neke stare snimke utrka Lucijana Sušnja?
– Jesam. Ima nekih sličnosti u našem načinu trčanja, možda u finišu. Ali on je bio drugačiji, bio je kombinacija trkača na 400 i 800 metara, dok sam ja više između 800 i 1500 metara. I vremena su bila potpuno drugačija. U ono vrijeme nije bilo ovakve konkurencije i ovakve gustoće rezultata, a drugačiji je bio i svjetski rekord. Ali on ima zlato, ja sada imam srebro i moram reći da smo obojica ponosni na svoje medalje.
Sljedeće sezone 800 ili 1500 metara?
– Za sada ostajem na 800 metara. Vjerojatno ćemo tijekom sezone trčati i neke utrke na 1500, ali polako ćemo se prebacivati. Naravno, za sve to treba imati zdravlja i kvalitetne pripreme. Tek tada se može sanjati o nečemu velikom, kao što je i ova medalja.
A može li hrvatska atletika sljedeće godine imati europskog prvaka?
– Sve je moguće. Nadam se da može – zaključio je Bloudek.
Otvori KEKS Pay
