Luko Vezilić branio je fantastično. Ustvari, bio je više igrač nego vratar. Isplivavao je poput vidre, skidao protivnicima lopte s ruku, bio je praktički nesvladiv. Branio je s dvije ruke, i to ne samo udarce s krila ili lopte koje su mu išle iznad glave. Sve je udarce branio s dvije ruke, poput nogometnog vratara.
Prije gotovo 40 godina, nakon Europskog prvenstva u švedskom Jönkopingu, gdje je s reprezentacijom Jugoslavije osvojio drugu medalju na EP-u, srebro, i gdje je prvi put proglašen najboljim svjetskim vratarom, ostalo je također zapisano kako je njegov specijalitet "banana". Uveo je, pisalo je, taj košarkaški element u vaterpolo. Protivnik dođe sam do njega, želi ga prebaciti, a Luko izleti iz vode i s dvije ruke skine mu loptu. I tada je zbog toga Miro Ćirković, tadašnji izbornik reprezentacije, izrekao je rečenicu koja je obilježila karijeru najboljeg vratara Juga svih vremena. - Ne iskači toliko visoko! Zabit će ti gol kroz noge! Luko Vezilić tek je potkraj svog drugog desetljeća života stao među vratnice.
- Ni kadetskog, ni juniorskog staža - naglasit će. Prije toga igrao je na "divlje", na jedan gol bez ikakvog trenera u svom rodnom Cavtatu, međutim, kako je tjerao sve one koji su mu željeli postići pogodak u očaj, njegove obrane nisu mogle proći nezapaženo. Poziv iz Juga dobio je nakon što je uoči sezone 1968./69. Pero Katušić, vratar Juga, najavio oproštajnu sezonu. Već u Zagrebu na zimskom prvenstvu stao je među vratnice i to, kako će danas reći, zbog činjenice da se igralo u gostima. Naime, pobjegao je uoči prve utakmice koju je trebao braniti u Gružu.
- Svi su me tražili, ali trema je bila tolika da jednostavno nisam izdržao. Uvijek sam prije utakmice imao tremu, veliku tremu. Danas mogu reći kako je to bila pozitivna trema. Držala me je, bila motiv više, i trajala je sve do skoka u bazen. Prisjeća se kako su u to vrijeme igrali, ističući kako mu je nezamislivo kad danas pročita da igrači neće skočiti u bazen jer voda nije 24 ili 25 stupnjeva. - Igrali smo kad je bilo 15-16 stupnjeva. Sjećam se jedne utakmice, hladna voda, a vjetar puše. Svaki put kad bih se digao iznad vode, presjeklo bi me preko leđa. Kako je izbjegao debi u Gružu, tako je tijekom karijere, iako je bio kapetan, izbjegavao i novinare. Jednom je umjesto pred televizijske kamere uoči odlučujuće utakmice otišao u nepoznatom smjeru. Čak je 1976. godine umjesto da igra na Olimpijskim igrama u Montrealu, ljeto proveo u barci oko Cavtata. Izbornik Bato Orlić na završne je pripreme pozvao još nekoliko vratara.
- Govorio je, jača konkurencija, još nitko nije siguran za svoje mjesto. To me pogodilo i nisam želio ostati na pripremama. Ipak, za reprezentaciju je odigrao više od 200 utakmica. - Sjećam se, tada je bilo pravilo, kad odigrate 200 utakmica za reprezentaciju, možete birati umjetničku sliku bilo kojeg slikara. Kako sam 200. utakmicu odigrao u Moskvi na Olimpijskim igrama, nije bilo zgodno za uručivanje darova budući da je natjecanje bilo u tijeku. Poslije se dogodila nesreća, te više ni pisma ni razglednice. Nesreća? Priča o najboljem vrataru Juga završila je gdje je i počela. U Zagrebu. Kup-utakmica protiv splitskog Jadrana ni o čemu nije odlučivala. Igralo se na otvorenom plivalištu na Savi.
- Bilo je hladno, a kako se voda grijala, stvorila se magla iznad površine. Kovačić je bio ispred mene. Ja sam izletio s vrata i naletio na njegovu ruku. Točno u oko. Bilo je to 17. listopada 1980. godine. Dan prije imendana. Mjesec i pol u bolnici. Ne, više nije bilo mogućnosti za povratak.
Luko Vezilić
S reprezentacijom je osvojio srebro na OI 1980., broncu na SP-u 1978., srebro na EP-u 1977. i broncu 1974., zlato na Mediteranskim igrama 1979... S Jugom bio je prvak države 1980., triput najbolji sportaš Dubrovnika, 1978. dobitnik Nagrade grada Dubrovnika. Za Jug je odigrao više od 500, za reprezentaciju 210 utakmica. Dvaput najbolji svjetski vratar.
