Barbara Ružić (djevojački Jelić), godinama najbolja europska odbojkašica, danas živi u Zadru mirnim obiteljskim životom. Podalje od odbojke, ali ne i od sporta jer ju za njega vežu muški članovi obitelji. Dvije godine mlađi suprug Tomislav (37) još uvijek u Turskoj igra profesionalno košarku, a tatinim stopama kreće i sin Michael (10), koji je za glavu viši od vršnjaka i ima sjajnu prognozu rasta. A kako i ne bi uz mamu visoku 193 cm i oca od 208 cm.
– Michael je s nepunih 10 godina visok 168 cm i ima nogu broj 42. Po nekim tablicama mog oca Ivice, koje je primjenjivao i u mom slučaju, Michael bi mogao narasti i do 214 cm. Zbog svega toga sin ponekad, izdvojeno od košarkaških treninga, radi na razvoju motorike jer se u ovom dobu na nju najviše može utjecati. Michael se zaljubio u sport gledajući tatu, a sada košarku živi 24 sata. Trenirao bi dan i noć, sve živo prati, a s didom Mladenom redovito ide na utakmice KK Zadar. Zajedno sa mnom gleda tatine nastupe u Turskoj, nakon kojih ga obvezno nazove pa raspravljaju.
Tome i Barbara imaju i ljupku kćerku, novopečenu srednjoškolku Zaru (14), koja se također bavila sportom, ali se sada posvetila manekenstvu.
- Zara je trenirala rukomet dvije godine i potom se odlučila za nešto drugo. Ona je također sportski talentirana i još k tome ljevakinja, no nisam roditelj koji će forsirati svoje dijete ne slušajući ga što ono najviše želi.
Otišla mlada poput Janice
A kakav je bila roditelj kada je odlazila na treninge i utakmice svoje kćeri?
- Ja sam bila samo tihi navijač. Bila bi me sramota da ja nešto vičem. Ne želim biti takva mama. Osim toga nisam niti sjedila na njenim treninzima. No, zato smo ih oboje doma odgajali kao sportaše. Ne samo po tome što sam u njihovo slobodno vrijeme stalno zagovarala odlazak na igralište, nego i po stvaranju radnih navika. Uostalom, oni odrastaju uz roditelje sportaše i znaju da je nakon treninga potreban odmor, da je sportašima važno pravilno se hraniti, da se ne izlazi puno van...
Kako se pak mama snalazi u novom svijetu kojeg otkriva uz kćer?
- Meni se sve to čini jako profesionalno. Ljudi počesto imaju krivu predodžbu o svijetu mode i modela, a ja zasad nisam vidjela ništa ružnoga. Još kada je bila mala zadarska modna agentica Ana Gojanović stalno ju je propitivala hoće li biti manekenka i Zara se doista za to i odlučila. Ja se u to ne razumijem no govore mi da ima potencijala. Ona još nema godina da bi se time mogla profesionalno baviti. Tek joj je 14 i pol godina, pa sam ja svugdje s njom prisutna te smo tako zajedno bile u Milanu i Londonu. Ne možeš pustiti dijete samo u bijeli svijet, nije to sport da znaš da ona uz sebe ima trenera, pomoćnog trenera, da je pod kontrolom.
S obzirom da su oboje vrhunski sportaši i da su materijalno osigurani, logično je da Tome i Barbara nisu bolesno ambiciozni roditelji.
- Dugoročno gledano najbitnije je da rade ono što vole i da ih ne zaslijepi novac. Bitan je osobni razvoj, a novci će doći ako si dobar u onome što radiš. Sport jest postao biznis, no odgojno nije dobro da se dijete prerano domogne velikog novca jer to može ugasiti onaj pravi sportski žar.
Na žalost njenih poklonika, Barbara je privela kraju svoju karijeru poput Janice, sa 24 godine. Doduše, ona je imala puno plemenitiji razlog za to od Janičinih ozljeda.
- Valjda je tome tako što sam prerano počela igrati seniorsku odbojku, sa samo 14 godina, a već sa 15 sam bila članica standardne postave, pa sam se zasitila treninga uz sveprisutniju bol. A sportaše stalno nešto boli. Osim toga, prilično brzo sam se uspinjala na vrh pa je došlo do zasićenja. Sport puno daje, ali i traži puno odricanja. U tom trenutku poželjela sam nešto više od života od sporta i odlučila postati majka. Poželjela sam imati mirniji život.
Najbolja europska odbojkašica svog doba propustila je zaraditi velike novce da je igrala barem do svoje tridesete.
- Nikad na sport nisam tako materijalistički gledala, jer da jesam onda ne bismo Tome i ja išli tada na dijete. Osim toga, premda to zvuči malo tašto, ja sam otišla dok sam bila na vrhu, da me pamte u najboljim izdanjima.
Doduše, vratila se Barbara odbojci i nakon što je 2002. postala majka.
- Dvije sezone nisam igrala, i onda sam otišla u Tursku nakon čega sam doista planirala staviti točku na “i”. Doduše, nagovorili su me još da 2005. odigram Europsko prvenstvo u Zagrebu i nakon toga je uslijedio kraj.
Jedanaest godina kasnije njen suprug Tomislav još igra košarku.
- Dogovorili smo se obiteljski da igra dok god može, no sudeći po godinama kraj karijere je blizu.
Da li ju kao bivšu vrhunsku sportašicu povuče želja da supruga savjetuje?
- Da, ali samo kad on to želi. Dok se to ne dogodi ja ne kvocam, da se ne svađamo bezveze, jer svi mi sportaši imamo svoje faze kada se malo povlačiš u sebe. Svi smo imali trenutke kada malo posumnjaš u svoje mogućnosti. Ako on o tome želi pričati ja sam uvijek tu, kao netko tko zna slušati.
Tata znao kako isprovocirati
Kako je Barbara rješavala takve svoje krize?
- Ja sam imala oca kao trenera koji je uvijek znao kako treba sa mnom. On bi mene suočio s određenim nedostacima i to tako da isprovocira svađu. Da dopre do mene, da me uzdrma. A ja bih mu onda iz inata nastojala pokazati da nije u pravu.
U danima velike Mladosti, Barbara je igrala pod ravnanjem velikog Nikolaja Karpolja, poznatog po izljevima bijesa u minutama odmora. Kako je podnosila to urlikanje?
- I tata je vikao još i više, a ja jesam bila tip sportaša na kojeg se treba izvikati. Ako si mi govorio fino nisam te ni čula. Na mene se tata na time-outu znao izderati kao na vola i onda bih se ja naljutila na njega, a cijenu bi platio suparnik.
Koliko je ta situacija s ocem i trenerom u jednoj osobi povoljna ili nepovoljna za sportaša?
- Za mene je bila povoljna jer je tata znao gdje mi je žica, što možda drugi treneri ne bi znali. Osim toga, on je od mene stalno tražio više da ne bi netko rekao da ja kod njega imam protekciju jer mi je otac. Srećom, ja sam još kao klinka dokazala da ja tu priliku zavrjeđujem.
Zanimljivo je da je Barbara već sa 17 i pol godina otišla u inozemstvo, ali je ona već tada bila jedna od boljih europskih odbojkašica.
- Otišla sam u Japan, a kako je tamo sezona zavšavala ranije onda sam se vraćala u Hrvatsku i s Mladosti uključivala u završnicu ovdašnje sezone. U Japanu sam provela pet sezona i bile su mi to najljepše godine u karijeri.
U posebnom sjećanju ostali su joj japanski navijači.
- Znalo se dogoditi da zaštitari moraju doći po mene da bih ušla u bus naše ekipe jer se drugačije ne bih mogla probiti. No, to su pristojni i kulturni ljudi koji samo obožavaju sport. Kada te prozovu na zagrijavanju, a ti im mahneš oni “padaju u nesvijest”, a i šalju ti pisma, plišane igračke i slično. Na ulici vas nikad neće ometati već će vas diskretno pratiti i čekati priliku da vam se obrate, ali tek kada vide da ste slobodni.
Barbara.... svaka čast. kao prvo,uživao sam gledati te dok igraš... rasturala si,doslovno. a sa ovim da si odlučila ostaviti fantastičnu karijeru i biti majka... ma samo još jednom, svaka čast i svako dobro.