Na tom suhonjavom licu vidio sam osmijeh. Dugo je gledao na led, u nove junake sportskog Zagreba.
Bio je u mnoštvu od 6000 ljudi koji se stalno vraćaju u ledenu na trenutačno najbolju veselicu u gradu. U "sendvič" atraktivne igre, dobrog rock and rolla u stankama i zasad onog za čime vapimo u sportu - poštenja. Prošetao sam hodnicima slavne dvorane samo s jednim pitanjem - tko je predsjednik hokejskog kluba Medveščak. Od pet anketiranih, uglavnom sam dobio isti odgovor - ma nemam pojma.
Darko Zlodi, koji je odrastao na sjeveru, a pokojni ga otac vodio na gotovo sve sportske događaje početkom osamdesetih. Vratio se u djetinjstvo:
- Tu sam gledao Cibonu s ocem, nisam znao ništa osim tko su najbolji igrači, a u dvorani sam osjetio samo dobre vibracije. Tako je i danas jer su ljudi koji vode hokejski klub Medveščak to napravili nekako nenametljivo, s dobrim marketingom. Imaju lijepu i funkcionalnu dvoranu, igra je muška i poštena, i to je presudno.
Maminjo zadužio Dinamo
No, nije ovo priča o ledenoj bajci, u trenucima kad je Dinamo zbog divljanja njegovih nasljednika praktično izbačen iz Europe, o klubu koji vodi primitivni dopredsjednik i momčadi koja ne može nikog pobijediti.
- Mi smo se znali potući, ali tada je to imalo neku političku simboliku. Mi nismo razbijali izloge, tramvaje, u opasnost dovodili slučajne prolaznike, djecu, bila je to borba za Dinamo - dometnut će Zlodi.
Ali vaš mehanizam borbe se mora dovesti u vezu s huliganizmom.
- Ma, naravno da smo i mi bili problematični, nitko ne bježi od toga da su od 1986. BBB skupina koja voli Dinamo, ali koja je radila ispade i nerede.
Danas će dio BBB-a reći da rade rusvaj gdje god stignu jer se bore protiv Mamića.
- Moram reći da više u tome ne sudjelujem. Imam svoje razloge, ali vrlo dobro znam da je Mamić kroz povijest često radio sastanke s navijačima, ne ulazim s kim je razgovarao, s kim nije, ali njegovo koketiranje s navijačima nedvojbeno mu se obija o glavu.
Slika Dinama je zapravo slika Zdravka Mamića.
- Poznajem ga 25 godina, mislim da se mogu osjetiti pozvanim da kažem da je dobar sportski djelatnik, da Zdravko voli Dinamo. Njegov je problem što je previše impulzivan, njegovi su istupi iskreni, a tada su vulgarni i neprimjereni. I zbog toga ga se može osuditi iako je moja najveća zamjerka njemu veliki broj stranih nogometaša.
Zlodi se u tom trenutku ražestio:
- Naime, sve te silne milijune koje je uložio u inozemne igrače, mislim da je to njegov najveći grijeh. Ne zbog toga što je doveo strance, već zbog toga što je doveo igrače koji nemaju kvalitetu da igraju u Dinamu. Jer, samo zavirite u svoje arhive, pa mi recite koju su to utakmicu odlučili Sammir, Morales, Slepička ili Papadopoulos. Tko je zabio u Amsterdamu? Tomečak! Pa kaj je on iz Ekvadora? Treba imati strpljenja s domaćim nogometašima, ali to mora biti politika kluba, koju ne mogu pokolebati ni navijači ni vi novinari.
Za Zlodija nema dvojbe gdje bi trebao biti Dinamov stadion.
- Ma kakav referendum, to su nebuloze. Taj se stadion u Maksimiru mora srušiti.
Ali utučeni su milijuni poreznih obveznika?
- Ma, sve što se sruši na stadionu može se iskoristiti. I beton i željezo, gotovo sve. Tek kad se stadion sagradi, vidjet ćete sve te gledatelje iz ledene u Maksimiru. Sve su to Dinamovi navijači.
Stadion u Vukovaru
Darko je jedan od junaka Domovinskog rata, bio je zarobljen u Stajčevu, nakon pada Vukovara koji je, iako krhke, ali žilave građe, branio do posljednjeg atoma snage.
- Imam samo jedan san s kojim ću živjeti ili umrijeti. A to je da u Vukovaru sagradim nogometni stadion. Već sam razgovarao s nekim ulagačima, pa neka tamo igra mlada hrvatska nogometna reprezentacija - zaključio je Zlodi.
Dinamo je negdje na svom dnu. I doista tamo nikad neće biti sreće dok se ne sagradi stadion, a izvršni dopredsjednik jednom, ali zauvijek kaže - zbogom!
Ovaj mamic je odvratan!