Po tko zna koji put Nenad Lalović (67) boravio je u Zagrebu. Ovaj put povod je bio Svjetsko prvenstvo u hrvanju, kojeg je natjecateljski proveo Svjetski hrvački savez (UWW) a tehnički pripremio Hrvatski hrvački savez. Lalović je na čelu UWW-a već 11 godina a ovaj uvaženi sportski dužnosnik već je osam godina član Izvršnog odbora Međunarodnog olimpijskog odbora pa je uvijek zanimljiv sugovornik.
Lalović u glavnom hrvatskom gradu ima dosta prijatelja, naročito onih hrvačkih, pa je očito da se ovdje i dobro osjeća.
- Ja doista čestom dolazim u Zagreb, isto tako često u Istru. Ponajviše zahvaljujući i prijateljima ali i natjecanjima koja se ovdje organiziraju. Ove godine sam već dvaput bio u Poreču. U Zagrebu smo prije dvije godine imali Prvenstvo Europe a početkom ove godine turnir Ranking Series koja je bila vrlo uspješna. Ove godine je bilo 470 natjecatelja a prije godinu pol preko 600 što je za jedan turnir izuzetno uspješno. Taj turnir se tradicionalno održava u Zagrebu i ostat će u Zagrebu.
Jeste li zadovoljni s onim što ste vidjeli u Areni Zagreb u smislu organizacijskih standarda koje UWW ima?
- Ja sam apsolutno zadovoljan i moji stručni timovi također. Zadovoljan sam smještajem sportaša, transportom, ishranom sportaša i na to nema nikakva pritužba osim što neki reagiraju na neku sitnicu koja nije da ne valja nego im neodgovara. Ovdje toga nema. Zaista Organizacijski odbor i Hrvatski hrvački savez su to pripremili na najbolji mogući način. Jedina moja zamjerka koju bih imao to je da nam Arena nije bila dovoljno popunjena naročito za vrijeme natjecanja slobodnim stilom.
Kako aktualni ratovi Rusije i Ukrajine odnosno Izraela i Hamasa utječu na hrvački sport?
- Mogu vam dati primjer Vuelte, na kojoj je prekinuta posljednja etapa zbog propalestinskih protesta. Na kraju najviše stradaju oni koji su najmanje odgovorni za to pa tako i sport. A mi putem sporta pokušavamo približiti narode, kulture, religije i gradimo platformu na kojoj su fer odnosi prvi cilj. I na kraju najviše stradaju oni koji su najmanje odgovorni za to pa tako i sport. Ta politička polarizacija ni za koga nije dobra no nas sportaše nitko za to ne pita. A mi kroz sport pokušavamo približiti narode, kulture, religije i gradimo platformu na kojoj su fer odnosi prvi cilj. A sport koji se bazira na strogim pravilima osigurava taj fer odnos među ljudima i zemljama.
Kada bi barem političari imali takva pravila ponašanja kakva imaju sportaši?
- Ooo, gdje bismo mi bili.
Kakvi su izgledi da ruski sportaši pod svojom zastavom nastupe na Olimpijskim igrama u Los Angelesu?
- Te Igre su daleko a ja mislim da će doći do velikih promjena uskoro. Sportaši nisu ni započeli rat niti mogu da ga prekinu. Svi sportaši, svake nacije, bez obzira na ponašanje njihove vlade ne trebaju plaćati tu cijenu. Ako je potrebno, mogu uvijek nastupati pod zastavom MOO-a, pod neutralnom zastavom. Po meni sport mora ostati apsolutno neutralan i ne smije se petljati u politička pitanja. Isto tako, treba štititi svoju neutralnost koja je jedini adut u rukama onih koji se sportom bave.
Ti i takvi odnosi prisilili su hrvatske organizatore da u hotelima razdvoje Ruse i Ukrajince te Izraelce i Irance.
- Kada je hrvačka zajednica u pitanju to čak nije bilo niti potrebno. No, za svaki slučaj. Mi smo vrlo homogena zajednica. Nema tu političkih iskakanja. Kada je taj rat započeo bilo je no brzo su shvatili da to ne daje rezultat. Naprotiv. I mi insistiramo na tome i uvijek ćemo. Možda se to promijeni za deset godina ali sumnjam. Svi koji su uključeni u sport moraju shvatiti da im je jedino sredstvo neutralnost. A i političari bi to trebali shvatiti i možda bi preko sportaša i oni sami nalazili rješenja.
Kakav je vaš stav o tome kada, primjerice, iranski sportaš vidi u ždrijebu Izraelca pa odglumi ozljedu ili pad na vagi i slično?
- To je jedan problem koji je mnogo kompleksniji nego na prvi pogled. Mi se bavimo sportašima a ne političkim odlukama i jako je teško kazniti sportaša koji ne iznađe na meč jer su instrukcije iz centrale takve da on ne smije izaći na strunjaču. Taj sportaš kod kuće ima obitelj koji bi, eventualno, mogli biti predmet nekog sankcioniranja i maltretiranja. I takav sportaš, vjerujem, da to najčešće ima na umu. Ne vjerujem da je mnogo tih sportaša koji imaju takav stav, koji su ideološki tako nastrojeni. Ja u to vjerujem jer nemaju oni vremena baviti se ideologijom i politikom. Oni su često uključeni u politiku nakon karijere, naročito ako su velike zvijezde, oni su vrlo zanimljivi političkim strankama jer imaju podršku svojih poklonika a ponekad se to i zloupotrebi.
Treba li onda takve sportaše, koji su pod takvim pritiscima, sankcionirati?
- Nama je jako teško da ih kažnjavamo. Jer takav je zapravo onda kažnjen dvaput. Em nije ostvario svoju ambiciju, nije osvojio medalju a i sav je trud morao baciti u vjetar. Mi se borimo da se takve stvari ne događaju. Rijetko uspijevamo no vjerujem da ćemo s vremenom biti puno uspješniji.
Neke svjetske federacije olimpijskih sportova uvele su test spola. Imate li vi takvo što?
- Kod nas je vrlo jasna stvar. Mi pratimo instrukcije MOO-a a nikad nismo imali problem te vrste jer naši su sportaši tako odjeveni (op.p. u trikoima su) tako da je vrlo jasno tko je tko. Samo jednom, prije desetak godina, je jedan natjecatelj pokušao da se okuša s djevojkama. Pošto mi imamo medicinsku kontrolu pred samo vaganje, doktoru je bilo odmah sumnjivo. A imamo i ograničavajući faktor a to su težinske kategorije pa imamo samo nekoliko ženskih kategorija koje su u razini muških kategorija. Odlučili smo pooštriti mjere, ako treba, da poput World Athleticsa postavimo graničnu razinu testosterona. Ako bismo pak imali problem s djevojkama koje moža imaju višak testosterona tada bi se radile daljnje analize.
Kao član Izvršnog odbora MOO-a, kako gledate na zavrzlamu u boksu? Bivša svjetska federacija (IBA) je zabranjivala nastup spornim damama, MOO im je pak dozvolio nastup na Olimpijskim igrama u Parizu a sada World Boxing od njih traži test spola.
- Ta bivša federacija je zabranjivala nastupe samo šest mjeseci prije Olimpijskih igara a prethodnih šest-sedam godina nije. Ta sporna djevojka se dugo godina natjecala. Ja ju zovem djevojkom jer nemamo dokaza da je transrodna ili da je muško. Ta ista djevojka je postala muško onog dana kada je pobijedila nekoga koga, možda, nije trebala. A onda je postala sredstvo da se diskreditira MOO na Olimpijskim igrama u Parizu. Ta bivša federacija nikad nije predala niti jedan dokument po kojem su oni zaključili, kada joj je bilo 26, da je ona muško. Kako su to tek tada otkrili to mi je malo sumnjivo. Na press konferenciji organiziranoj u Parizu oni nisu dali niti jedan argument.
Vi ste bili radne skupine koja je trebala razriješiti situaciju netransparentnosti Svjetskog boksačkog saveza (IBA). Jeste li zadovoljni kako se ta situacija razriješila?
- Nisam baš zadovoljan. Odnosno, ja sam prestao biti član te radne skupine od 2021. godine. Moja komisija je predala MOO-u zaključke do kojih smo došli prilikom svih tih saznanja i shvatili smo da je tu od davnina veliki problem integriteta ljudi koji su u uključeni u taj sport. Shvatili smo da sport pati više desetljeća i da to nije stvar od jučer. I naša preporuka je bila da MOO sankcionira tu federaciju. Kasnije, u sankcioniranju sporta, moja radna skupina nije sudjelovala. Ne možemo biti tužitelj i sudac. Odlučeno je da MOO organizira olimpijske kvalifikacije. Ja sam tada mislio da je to loša varijanta zato što MOO nema resurse i ne poznaje taj sport dovoljno. Oni jesu angažirali ljude iz boksa no tu se stvorio animozitet među ljudima iz svijeta boksa. Danas je situacija bolja, stvorila se nova federacija. Mnogi prelaze iz stare u novu, neki su članovi u obje. MOO je bio vrlo jasan da članovi stare asocijacije ne mogu sudjelovati u kvalifikacijama. Kako sam se malo umorio od boksa, ja to više ne pratim kao prije, no kada je boks u pitanju problem socijalne odgovornosti je ogroman. I to je ono što je MOO imao najviše na pameti jer sportaši u tom sportu nerijetko dolaze iz najnižih socijalnih kategorija i vrlo je teško spriječiti ih da se time bave. Nije to golf. Čini mi se da je to ono što je presudilo da MOO uđe u organizaciju kvalifikacija za Igre i u Tokiju i u Parizu i realizaciju olimpijskog turnira. Naravno, tko god je mogao to je kritizirao do maksimuma. Da li je sada alžirska boksačica muško ili žensko ja to ne mogu reći, čudno mi je samo da je postala muško u 25. godini.
Kakav je olimpijski status hrvanja u kontekstu navale novokomponiranih sportova?
- Ta navala djeluje da je ogromna a u stvari nije. Nije navala želje ljudi koji vode te sportove. Koga god je MOO priznao za sport oni misle da su već na programu a ne razumiju da su toliko daleko od olimpijskog programa. MOO ima priznatih više od 100 sportova a na programu su 28. Olimpijska povelja spominje 28 sportova i da bi neki sport ušao mora se mijenjati i Olimpijsku povelju. A da bi se promijenila taj sport mora biti minimalno na trima Olimpijskim igrama uz želju i MOO-a i organizatora. Vidjeli ste, karate je bio u Tokiju, u Parizu ga nije bilo i sada je dojam kao da nikad nije bio. Oni nemaju pedigre olimpijskog sporta. Toliko je borilačkih sportova i teško je zamisliti da će sada njih 15 biti u programu.
Je li vam ovo u redu da svaki domaćin može predložiti tih nekoliko dodatnih sportova?
- Ja bih to ipak ograničio. U Los Angelesu je pet takvih a ja bih rekao da je to previše. Tu se sada postavlja pitanje hoće li ti sportovi zaživjeti kao olimpijski ili su tu samo zbog financijskog efekta za organizatore. Pet je previše, dva bi bila u redu. I taj izbor je jako čudan. Ako ćemo pravo, pa gledate koji su tu neko vrijeme jedino je sportsko penjanje doživjelo dobar medijski rezultat. Ovo drugo je jako tanko. Mi smo očekivali da ćemo mlađim naraštajima približiti skateboard no on nije bio toliko gledan koliko smo se nadali. Breakdance je ispao katastrofom u smislu da je gledanost bila vrlo slaba a očekivali smo da će to mladi pratiti. Sportsko penjanje je bilo jako gledano. Ekonomija se često bazira na statistici pa će to uskoro biti dominantan faktor.
Kakva je u tom smislu pozicija hrvanja?
- Hrvanje je među deset najgledanijih sportova na ljetnim Igrama i samim tim to osigurava sve. Brojke iz Zagreba, samo za slobodni stil, su me iznenadile. Imali smo skoro 400 milijuna na društvenim mrežama. Mi želimo da i organizatori shvate da se sav taj trud isplati. Ako dođete do takvih brojki to znači da je Zagreb mnogo poznatiji u svijetu nego što je bio i nego što i sami mislite.
Prije samo dva tjedna ovu istu Arenu Zagreb publika je ispunila do krova. Tu istu publiku predsjednik Hrvatskog hrvačkog saveza Vladimir Bregović pozvao je da dođe vidjeti najbolje svjetske hrvače no nisu se baš odazvali.
- Ja bih rekao da se radi o modi. Prije 50 godina je bio keč. Čuveni glumac Lino Ventura, prvo je bio hrvač pa kečer. A postao je kečer zato što je bio hrvač. I danas MMA borci često dolaze iz hrvanja. Koliko ja znam tu imamo jednog olimpijskog pobjednika koji je završio karijeru. On je bio olimpijski pobjednik 2008. u Pekingu i on je došao u Zagreb. No, on se vratio k nama jer je shvatio da ne postoji MMA sport bez hrvanja, džuda, samba... U tom sportu su daleko najzastupljeniji hrvači. Pa Habib Nurmagomedov je bio hrvač ali nije bio borac razine jednog Sadulajeva, ni blizu. Imati jedan meč u šest mjeseci i imati šest mečeva u dan i pol su različite stvari.
Vi ste kao UWW, na neki način, preduhtrili svjetske federacije drugih sportova, iz kojih se regrutiraju MMA borci, pa ste odlučili razvijati amaterski MMA pod svojim okriljem.
- Mi hoćemo pripremiti tu omladinu koja se sutra želi baviti s MMA sportom da imaju neke osnove, da ne budu topovsko meso kada se u tom sportu pojave. Isto tako želimo organizirati natjecanja sa zaštitama. Bez krvi i bez kaveza. Taj kavez ništa ne znači. On ne čini borbu zanimljivom zato što je kavez a podsjeća na rimsku arenu i gladijatore a suštinski ničemu ne služi. Još nisam vidio da je neki MMA borac zbog batina koje je primio krenuo verati se na vrh kaveza da pobjegne. Ili da su mu zaključali kavez, kao što su to radili u starom Rimu.
Kakav status u MOO-u ima članica iz Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović?
- Kolinda je vrlo poštovana osoba u olimpijskom svijetu. Ona je i šefica komisije za domaćine budućih domaćina Igara. Ona je žena s velikim političkim iskustvom. Ne znam što bih vam više rekao da ju nahvalim. Mi smo prijatelji. Ona se time bavi vrlo ozbiljno. Ono što je njen resor to jako dobro funkcionira.
Kako ste vi surađivali s dosadašnjim predsjednikom Thomasom Bachom?
- Ja sam s gospodinom Bachom odlično surađivao. On je mene postavio za člana MOO-a nepune dvije godine nakon što sam izabran za predsjednika UWW-a. To je nenormalno kratak rok. Minimalno se čeka da netko bude barem jedan cijeli ili čak i dva mandata predsjednik svoje svjetske federacije. Osim kada se radi o najvećim sportovima poput nogometa, atletike i slično. Kvota je dosta mala za sve i on me je ohrabrio da budem kandidat Izvršnog odbora MOO-a što sam već osmu godinu. Sada sam stigao do dozvoljene granice pa ću morati da pauziram ne bi li se opet vratio u Izvršni odbor.
Kako vidite preuzimanje vodstva nad olimpijskim pokretom od strane prve žene u toj ulozi?
- Prvo što je gospođa Kirsty Coventry uradila je to da je okupila sve članove MOO-a da po skupinama diskutiramo o svim našim aktivnostima i problemima. Kroz to je ona zacijelo došla do saznanja koja nije pretpostavljala. Poštujući takve savjete od onih koji su tu, u Skupštini MOO-a, ona je to "hendlala" na odličan način i prikupila sva mišljenja koja mogu unaprijediti olimpijski pokret. Prva velika njena akcija je fantastična. To je mlada žena koja je vrlo otvorena za svaku diskusiju i novu ideju. Već po tome se vidi da je ona bila pravi izbor za predsjednicu MOO-a a mi svi članovi trebamo joj pomoći da vodi olimpijski pokret kroz vrlo uzburkano more geopolitičkih problema i raznih utjecaja na MOO. Ona je vjerujem svjesna da je samo neutralnost jedino sredstvo koje mi imamo da preživi i sport i olimpijski sport. Nemamo mi ni armije, ni policije, ni tužilaštva, ni sudove, ni zatvore ali imamo sport koji je toliko globalno popularan. Da se našalim, danas dolazi do ozbiljni bračnih razmirica jer muškarci gledaju samo sport, no i žene su počele pa imamo i kontra situacije.
Koliko vam se sviđa promjena pravila u hrvanju da prednost, kod izjednačenog rezultata, nema posljednje osvojeni bod nego onaj prvi?
- To je samo u grčko-rimskom jer smo primjetili da se neke taktike rade i da imamo po dvije mintue da se hrvači ne dotaknu. Samo žele biti prvi u parteru jer će on onda biti u prilici osvojiti taj posljednji bod koji donosi pobjedu. Učinili smo to da bismo ubrzali meč, da bi borba krenula odmah, da prednost dobije onaj koji je agresivan i koji agresivnije uđe u borbu. No, mora se razlikovati bod zbog pasivnosti i tehnički osvojeni bod koji uvijek ima prednost pa tako i kod izjednačenog rezultata. A ta je promjena samo u slučaju dvije pasivnosti.
Otvori KEKS Pay
