Kad je u ljeto 2012., javljajući se iz Poljske s posljednjeg nastupa Slavena Bilića na izborničkoj klupi, Zdravko Mamić u telefonskom razgovoru otkrio Mariju Zorku da će Luka Modrić poslije Europskog prvenstva navući dres najvećeg kluba na svijetu, trebalo je malo mozgati da bi se upalila lampica kako je to ipak Real.
Makar tada nije tako djelovalo, ipak Real. Jer te 2012., kad je Abramovičev Chelsea s najvećim trenerskim epizodistom u povijesti eurokupova (Di Matteo po tome nadmašuje čak i Avrama Granta!), u finalu Lige prvaka nakon jedanaesteraca pobijedio Bayern, kraljevski je klub točno cijelo desetljeće daleko od svog posljednjeg europskog finala iz 2002. I lošu karmu nije moglo popraviti ni što se u Madridu ukazao sam Special One Mourinho, u to doba najveći trener kontinenta, ovjenčan senzacionalnim titulama s Portom i Interom. Jer, te 2012. većima od Reala djeluju i spektakularna Messijeva Barcelona koja šije kraljevski klub na svim frontama i veliki Fergusonov Manchester.
Deset godina od tada, deset Lukinih godina poslije, ne samo da bi svako dijete u Europi, osim ako ga iz posebnih razloga ne prezire, bez puno razmišljanja reklo da je najveći klub ipak Real, već je teško zamisliti i da njegovih 14 naslova prvaka Europe do kraja stoljeća netko dostigne. Pod uvjetom da ne doda više nijedan, naravno, što je još teže zamisliti.
Kralj Europe u Parizu je – teško je reći je li to na zadovoljstvo ili užas vlastitog predsjednika – vratio krunu ako ne s najlošijom, onda svakako s najmanje glamuroznom momčadi još otkako je u premijernom izdanju natjecanja započeo dugi niz osvajanja. Ne računamo li titulu iz 1966. kad mu se u finalu suprotstavio beogradski Partizan. Jer, kad te napuste i lik i djelo Cristiana Ronalda i blještavilo Sergija Ramosa i aura Zinédinea Zidanea, kad nemaš ime koje zvoni kao Puskas i kad ti najplaćenije pojačanje u povijesti ostane miljama daleko od udarne postave, nekako je i normalno da heroji finala ispadnu golman i desni bek, da te do naslova dovede taktika Ancelottija i da to zapravo može samo Real.
Englezi su možda izmislili suvremeni nogomet, ali su i njegovi najgori gubitnici. Poslije Pariza od same utakmice zanimljiviji je bio obračun s Uefom zbog tretmana navijača s Otoka, a jedan je komentator otvoreno poručio da Liverpoolov poraz ne može imati veze s taktikom kad ti golman brani kao Courtois. Koji možda može objasniti kako je sve obranio, ali ne i zašto je Liverpool nakon cijele sezone “gran turismo” nogometa izgledao ukočeno kao tegljač na uzbrdici.
U cijeloj eliminacijskoj fazi Liverpool nije bio u zaostatku. Real, klub pobjednik, svaku je na kraju okrenuo, premda ni nakon Cityja nije ulijevao pretjerano povjerenje. Jedan se naš trener dan nakon polufinala kleo u graševinu za stolom da će im Kloppov stroj utrpati pet komada, samo ako im se otvori. Da su bar stigli do prvoga... I nije bio jedini, Realu su širom Europe na putu u Pariz davali šanse koliko i Castru kad se sa svojih 80 desperadosa iskrcao na Kubu. Ishod je na kraju bio isti.
U srcu te momčadi, ostat će zapisano za sva vremena, i kad je bila puno jača i sad kad je svladala zapravo boljeg suparnika, bio je Hrvat, najveći u povijesti našeg nogometa. Ne možeš, ako poznaješ nogomet, taj nastup ocijeniti lošim, ne nakon onakvog “deep blue” poteza kojim izvučeš i navučeš na otvaranje cijelu suparničku momčad i otvoriš akciju za kraljevu završnicu. Moguće je zamisliti da u budućnosti neki naš nogometaš i nadmaši Lukinih pet naslova prvaka Europe, premda bi se nakon svega viđenog samo lud čovjek kladio da je s ovim petim priča završena. Pa Mateo Kovačić je već na četiri ušata pehara! Ali da će se tako skoro roditi onaj koji će u svih pet finala izaći kao pobjednik i u svih pet imati tako važnu ulogu kao Luka, najteže je zamisliti.
Kažu i da je od pet naslova teže samo opstati tolike godine u Madridu, a to ne možeš ako ne osvojiš Realovu publiku. Bernabeu je stadion vječnoga žamora, Di Stefano je jednom rekao da je najsretniji kad jedu jer bar tada šute. U dubokoj starosti okrenuo je ploču i poručivao Ronaldu da se ne smije ljutiti na zvižduke navijače jer oni plaćaju da bi ga gledali u najboljem izdanju. “I zato su uvijek u pravu.”
Kvalitetom i odnosom Luka Modrić osigurao si je vječni ugovor s najvećim klubom na svijetu koji već dugo ne troši najviše, ali je i dalje najbolji. Modrić zaslužuje Real i Real Modrića koji na pragu 38. godine nakon petog naslova prvaka Europe, umjesto da pokupi ženu i djecu na dugo, dugo putovanje, kaže: “Moj sljedeći cilj? Odigrati sve četiri utakmice u lipnju za Hrvatsku u Ligi nacija!” E, zato je najveći.
Bravo za Luku i bravo za tekst!