Još jednom, po tradiciji, HNS će među posljednjima izabrati svoju bazu, svoj dom. Nije nam palo na pamet napraviti predrezervaciju, kao da nitko nije vjerovao u Luku Modrića i naše reprezentativce. No, to je naša stara boljka, da sve radimo u posljednji trenutak. Listajući spomenar naših kampova na devet turnira, prisjetili smo se kako je to izgledalo.
Koliko baza reprezentacije može biti vitalna na putu prema rezultatu, najbolje nam je otkrio Euro 2004. godine kojem je domaćin bio Portugal. Naime, nakon što smo doznali da ćemo igrati u skupini s Engleskom, Francuskom i Švicarskom, tadašnji prvi operativac Zorislav Srebrić krenuo je u potragu.
Najviše mu se dopao jedan malo veći ranč 25 minuta od Lisabona. St. Justa u Cuceu. Bila je to pustopoljina koju je većinom okupiralo portugalsko vojno zrakoplovstvo i tamošnja vojska.
– Našim igračima priredit ćemo jedan dan da gledaju koridu – bio je ushićen Zorislav Srebrić, glavni tajnik i čovjek koji je u tim stvarima vodio savez.
A tadašnji domaćin u Portugalu Tomislav Ivković, koji je dugo branio za Sporting, hvalio je divne terene. Nitko nije spomenuo – klimatske uvjete. Srebrić je kamp izabrao u prosincu, kada je temperatura oko 8 stupnjeva. No, ipak nije vjerovao da može biti jako, jako vruće.
Na prvom treningu bilo je 38 stupnjeva, Otto Barić vodio je treninge u majici bez rukava, a stotinjak engleskih novinara koji su posjetili našu bazu uoči lisabonskog ogleda Hrvatska – Engleska ostalo je u šoku. Na konferenciji za novinare Englezi su postavili pitanje Ottu Bariću.
– Tko vas je poslao u ovaj pakao?
Naši su novinari ponudili Englezima hladno pivo i odmah su nekako uspjeli preživjeti tih nekoliko paklenih sati.
Tako iscijeđeni vrućinom, naši su se nogometni reprezentativci vratili u Zagreb nakon samo tri utakmice.
Kao anegdotu otkrivamo da su Dario Šimić i Stjepan Tomas imali privatnog masera kojeg su švercali u bazi 20 dana a da ga nitko nije otkrio. Hranu su mu donosili skrivećki, a izvan sobe izišao bi kad je momčad bila na treningu ili putu.
I nije u gradiću Cuceu bila problem samo vrućina i spoznaja što je prvo drvo bilo osam kilometara od kampa, nego što igrači nisu mogli nikamo prošetati, nije bilo kafića u blizini.
Živjeli su tih 20 dana po 24 sata u klimatiziranom prostoru. Po priznanju igrača i novinara, bio je to najgori mogući izbor i kamp iz noćne more.
Znamo koji je kamp bio najgori od devet u kojima smo dosad boravili na velikim turnirima. Najizoliraniji od medija bio je kamp u japanskom gradu Tokamachiju. Mirko Jozić, koji je reprezentativce najprije pripremao u Austriji, odveo je vatrene na njihovu drugom SP-u, na kojem su branili broncu iz Francuske u japansko selo u brdima.
Nema izlaska iz kampa!
Stipe Pletikosa je kod novinara Andrije Kačića Karlina vidio predivan fotoaparat od 2000 dolara, za koji je Andrija govorio da otkriva karijes na 100 metara, želio se spustiti i kupiti ga. Naime, bila je to 2002. godina. No, Jozić je rekao – nema izlaska iz kampa.
To mjesto zapamtio sam po noćnom klubu “Chicago” gdje su hrvatski novinari do jutarnjih sati slagali taktiku za prvu utakmicu protiv Meksika i beskrajno se zezali na račun izbornika. Igrači su u tom samostanu poludjeli tijekom dva tjedna, tako da su na turniru izgledali umorno i izgubljeno.
I odmah nakon tri utakmice otišli su kući. Japan je bio interesantan, ali kada me šef pitao želim li ostati do finala u Yokohami, samo sam rekao da ću ipak odmah doći u Zagreb na dežurstvo. Da nakon svih frustracija, da odlazak zapamte i igrači i novinari pobrinuo se prilično jak potres u Tokiju. Na sreću, na vrijeme smo poletjeli u Zagreb.
Prvi turnir bio je 1996. godine u Engleskoj. Kamp je bio dobar, klima odlična, malo kiše, malo sunca i 18 stupnjeva. No, taj je turnir obilježio incident Igora Štimca koji je vikao na Ćiru Blaževića što je dopustio da se nekoliko novinara vozi zajedno s igračima.
Štimac je bio ustrajan, novinari su na glavu letjeli van iz autobusa, a Ćiro je brzo promijenio ploču. Na tom je turniru Otto Barić prije utakmice s Danskom rekao Ćiri da je Šuker loše trenirao i da bi ga trebalo ostaviti na klupi, no Ćiro ga je pogledao i rekao:
– Dragi Otto, svi mogu na klupu, ali Šuker ne.
Srećom, Ćiro je ostao dosljedan, a Šuker je briljirao. Tko se ne sjeća čarobnoga loba kojim je matirao Schmeichela.
Još jedno natjecanje s Ćirom bio je SP u Francuskoj. Baza u Vittelu svakodnevno je “pričala” mitske priče. Asanovićev odlazak “teti“ u Pariz prepričava se i danas. Naime, nakon toga je Aljoša igrao fantastično. Znamenit je sastanak u lokalnoj pizzeriji u koju su se igrači zatvorili i proveli cijelu noć u razgovoru. Svatko je napadao svakoga, ali je na kraju upalilo.
Buđenje uz topovsku paljbu
Naš fotoreporter Siniša Hančić dobio je dres od Šukera nakon pobjede nad Njemačkom, koji nikada nije oprao, već ga je takvog, od trave, spremio u torbu i poslije ga uramio. Dobio je brojne izdašne ponude za taj dres, ali nije želio ni čuti za prodaju.
U tih mjesec dana najvažnije mjesto bio je stol fizioterapeuta Radanovića. Naime, igrači su se masirali u četiri-pet ujutro, a jedne zore Branko Ivanković otišao je u šetnju oko pola šest. Naletio je na Gorana Jurića i Roberta Prosinečkog, koji su također rekli da ne mogu spavati iako je bilo vidljivo da su se ljuljali od velike borbe na šanku obližnje kockarnice.
Bad Brückenau, mjesto u središnjoj Njemačkoj, bilo je domaćin našoj reprezentaciji koju je vodio Zlatko Kranjčar. Koncept je bio da i hrvatski navijači budu smješteni u blizini, pa se održavalo mnoštvo koncerata naših izvođača, bili su ondje i Deep Purple, toliko bučni da vatreni nisu mogli spavati.
No, samo je 500 ljudi ondje noćilo, a momčad je bila zatvorena u Kneževu dvoru. Odnosi u momčadi bili su jako loši, bilo je nekoliko klanova i brzo smo odletjeli kući. Jedino je stalno veseo bio izbornik Zlatko Kranjčar.
Dvije godine poslije, Bilićevi dečki bili su smješteni u Bad Tatzmannsdorfu, sjevernije od Graza prema Beču. Mirno mjesto, s jednim i pol restoranom, ali i Bilićeva otvorenost. Igrači su bili pristupačniji a stožer otvoreniji. Warka je bio kamp u Poljskoj 2012., ali ondje je Slaven Bilić na svom posljednjem turniru već bio puno zatvoreniji.
Novinare je svako jutro budila topovska paljba koja je tjerala ptice s velikih plantaža jabuka u tom predjelu Poljske. Taj ćemo turnir najviše pamtiti po dvije djevojke iz Zagorja kojima je bilo jako vruće, pa su grudnjake ostavile u Krapini. U Brazilu smo pak bili stalno čuvani pod dugim cijevima, jednom je čak i alarm proradio, misleći da je bomba postavljena u svlačionicama.
Ondje je Niko Kovač imao čeličnu disciplinu koja se raspala u trenutku kada je naš fotoreporter Sanjin Strukić snimio vatrene golih stražnjica na bazenu. Danima se prepričavala scena kako je Modrić buljio u Ćorlukinu muškost.
Baza u Normandiji, gdje su se Saveznici iskrcali 1944. u sklopu operacije Overlord, Deauville, posljednji je dom vatrenih što se velikih turnira tiče. Mirno mjesto u kojem su svi znali igrati i stolni tenis i gdje Ante Čačić nije igrače čuvao kao u logoru.
POGLEDAJTE VIDEO NAJLUĐIH NOGOMETNIH PROMAŠAJA
trebali bi malo pogledati gdje su npr bili smještani ostale reprezentacije iz tzv malih sportova pa su osvajali i medalje i to čak i zlatne